Zanimljiv je jedan dan ovog mjeseca kada govorimo o Hollywoodu stare škole. Pazi ti kakvo je to sazviježđe filmskih veličina nekad bilo, kada ne samo da u istom periodu i na istom mjestu imaš petero glumaca najvišeg mogućeg kalibra nego i ekipu za koju se potrefilo da je rođena 5. travnja.
Dodajte da je svakog od preostala 364 dana slavilo rođendan bar po još jedno-dvoje "zlatnih" i dobili ste velebnu galeriju junaka celuloida koja se više nikada neće ponoviti, niti se može uopće zamisliti tako nešto.
Pet hiperzvijezda, pet oskarovaca, ikona... Idemo rendom redoslijedom:
Melvyn Douglas (1901.)
Uvaženi gospodin izumrle garde, gladak kao svilena buba, tijekom tridesetih i četrdesetih je imao veliki broj glavnih uloga, od kojih je najbitnija ona uz Gretu Garbo u Lubitschevom klasiku Ninotchka. Pedesete je gotovo sasvim pauzirao, bavio se samo TV-om, a onda je zbog prirodno starolikog izgleda počeo igrati očeve i češće djedove, a i osvajati te nagrade koje je još tko zna kad zaslužio.
Hud je film Paula Newmana o kojem se rijetko priča, a remek-djelo je na nivou filma Cool hand Luke. Douglas je tu zaradio prvog Oscara, drugog za Being there (iliti Dobro došli, gospodine Chance (vrh prijevod)), a od jakih uloga iz poznog perioda mu je i Nikad nisam pjevao za oca u kojem mu sina igra Gene Hackman.
Bette Davis (1908.)
Kraljica među kraljevima, ona o kojoj je najmanje potrebno trošiti riječi, uz spomenutu Garbo i Katharine Hepburn sigurno najbolja glumica koju je Hollywood imao. Poznata po svojoj "no-nonsense" ličnosti, međutim njeni likovi su mogli biti i žestoki i ženstveni i ovakvi i onakvi, sve je mogla odglumiti i u svakoj situaciji pokazati tko je gazda, pa makar se sam Bog(art) nalazio prekoputa.
Može biti bilo koji muškarac u filmu, ali ako je Bette tu, ona je glavna. Filmove bolje ne nabrajati, eto recimo All about Eve, Pismo, Mračna pobjeda, Jezebel, Now, voyager, Male lisice, Što se dogodilo s Baby Jane, čisto da ne bude bez naslova.
Spencer Tracy (1900.)
Spomenusmo Genea Hackmana i Douglasa koji mu je igrao oca, a kada bi se Genčini mogao tražiti glumački otac, to bi morao biti Spencer Tracy iako nemaju neke zajedničke uspomene. Tracy je, poput Hackmana, nešto najprirodnije što se može vidjeti na platnu. To nije gluma, nije drama, to je pravi čovjek od krvi i mesa u svakoj ulozi, jednako stvaran u kinu kao publika koja ga gleda.
Jesu Brando, Clift, Dean i ostali donijeli tu revoluciju i "metodsku" glumu početkom pedesetih, ali svaki od Tracyjevih suvremenika i kolega je imao isti stav: "Bolje od njega se ne može glumiti, kraj priče, end". Snimio je čitav niz filmova sa životnom partnericom Hepburn, tipa Adamovo rebro, Žena godine, Pogodi tko dolazi na večeru, a od ostalih stvari tu su Bad day at Black Rock, Fury, Boys town, Nurnberški proces, Starac i more, Inherit the wind itd., itd., itd.
Gregory Peck (1916.)
Pravi mladić u ovoj delegaciji starina, visok, naočit i glasa dubokog na nivou bunara, ne može se naći mana Gregoryju Pecku i nije mu ni nađena kada je počeo osvajati filmska prostranstva, odmah je krenuo u glavu i od prvih uloga se nametnuo kao "leading man" za poželjeti.
Od Začaranog, Duela na suncu, Revolveraša, Džentlmenskog sporazuma, Praznika u Rimu na početku, Oscarom nagrađenog Atticusa Fincha u Ubiti pticu rugalicu sredinom karijere i u kasnijoj fazi nekim zanimljivim izborima kao što Pretkazanje ili Momci (dječaci) iz Brazila, Peckman je bio i ostao pojam onoga što smo već rekli, glavnog glumca, tj. glavne glumeskare. Žene bi rekle "muškarčina".
Walter Huston (1883.)
Posljednji, najstariji i nikako najmanje važan. Huston je subjektivno možda najpodcjenjeniji glumac čitavog tog doba, danas je najčešće ostao poznat kao rodonačelnik dinastije Huston koju je ipak prije svega proslavio John, a nije malo ni Anjelica. Kod sina u filmu Blago Sierra Madre zaradio je i Oscara, ali taj glumac je imao još toliko toga genijalnog što je pružio.
Svega 20 godina filmske karijere, međutim uloge koje su varirale od kompleksnih ljubavnih priča do sirovih vesterna, glavne uloge u kojima je pokazao svu raskoš i sposobnost da ih igra u maniru najboljih, a tek sporedne s nevjerojatnim zbirom i šarolikošću kada se sve stave na spisak, takve podvige malo, malo njih je imalo za tako kratko vrijeme.
Dodsworth je dragulj tridesetih i to je must-see za svakog ozbiljnog filmoljupca, pored toga Yankee doodle dandy, Dragonwyck, Peckov Duel na suncu, Shanghai gesture i mnogo toga drugog.
To je to, to su oni, ljudi bez kojih bi "zlatno doba Hollywooda" bilo samo "doba Hollywooda" i zbog kojih se ovaj period voli, vrednuje i čuva od zaborava. Svaka čast petom travnju.