KAD STVARATELJI rade u tandemu, tek ponekad se dogodi da jedan ne bude bar malo u sjeni ovog drugog i da ih jednako spominju. A nije se dogodilo ni u slučaju Michaela Powella i Emerica Pressburgera jer ipak je Powell veće ime, imao je jako značajne radove i bez Emerica, pa ponekad, kad se govori o nekom od njihovih filmova, u želji da se ispoštuje ekonomičnost riječi u rečenici, zna se i preskočiti Pressburger, već se kaže "Powellov taj i taj".
Nije pošteno, jer Pressburger nije bio samo Powellov scenarist - obično se scenarist (pošteno ili ne) ne spominje kad se traži jedan autor filma, već se istakne samo režija. Ali njih dvojica su bili pravi redateljski tandem: dok je Michael Powell bio najzaslužniji za vizualna rješenja, Emeric Pressburger je, pored toga što se bavio pričom, također bio više uključen od Powella u proces montaže, kao i u izbor glazbe. Uostalom, svaka im je odluka morala biti zajednička.
Za filmove iza kojih stoji logo "The archers" uvijek se mora reći da su im tvorci i Michael Powell i Emeric Pressburger jer se u suprotnom pravi greška.
Uradili su dosta toga zajedno, a Crvene cipelice, Pitanje života i smrti, A Canterbury tale, A life and death of Colonel Blimp, 49. paralela, Crni narcis, The tales of Hoffmann, I know where I'm going! spadaju u kolosalna, često magična u svakom smislu remek-djela britanske kinematografije. Teško da postoji ijedan autor koji im može prići po broju znamenitih djela u toj zemlji, osim, naravno, ako se taj autor ne zove David Lean.
Rođen u Mađarskoj, pobjegao od nacista
Tommy Soderberg je bio zadužen za motivaciju u švedskoj reprezentaciji, Lars Lagerback za taktiku, ovdje Powell za sliku, Pressburger za ton i sve je to super, ali tko je Emeric Pressburger i zašto zvuči kao da je pobjegao od nacista i doselio se na Otok da bi spasio glavu na ramenima? Zato što jest. Rođen je početkom 20. stoljeća u današnjoj Mađarskoj (tadašnjoj Austro-Ugarskoj), studirao u Temišvaru, Pragu i Berlinu prije nego što je zbog očeve smrti odustao od školovanja i posvetio se novinarstvu.
Iz Berlina je morao za Pariz iz spomenutih razloga, a onda i za London, jer što dalje, to bolje. Filmom se počeo baviti još u tim gradovima, točnije pisanjem scenarija, a poslije je u Engleskoj samo nastavio.
"Najgore stvari koje su mi se dogodile bile su političke posljedice događaja koji su izvan moje kontrole... Najbolje stvari su bile iste te", rekao je kasnije i to je bila istina jer se u Londonu odlično snašao, u početku uz pomoć zemljaka Alexandera Korde, a poslije je uslijedilo poznanstvo s Powellom i ostalo je povijest.
I poslije suradnje sa svojim najslavnijim poslovnim partnerom i velikim prijateljem Emeric je ostao u filmskom poslu, a rastali su se pedesetih jer su i on i Michael htjeli vidjeti kako izgledaju novi izazovi. Nevjerojatno za ovakve priče, ali nije bilo svađe.
Michael Powell je poslije, naravno, snimio Peeping Tom i još jednom potvrdio o kakvom se veleumjetniku radi. Pressburger nije imao tako jakih naslova, ali radio je na nekoliko zanimljivih filmova (Čudo u Sohou, Operacija Samostrel), a izdao je i dva romana s dobrom prođom.
Pet nominacija za Oscara i jedan dobiven
U paru s Powellom osvojio je Srebrnog medvjeda, bio nominiran u Cannesu i Veneciji, imao pet nominacija za Oscara, od kojih je jedan dobio (scenarij za 49. paralelu), a oskarovac mu je i unuk Kevin Macdonald za dokumentarac Jedan dan u rujnu.
Kevin je napisao i djedovu biografiju, a vrijedi mu spomenuti i brata, Emericovog drugog unuka Andrewa. On je uspješan producent koji se u karijeri, između ostalog, potpisao i na Trainspotting.
Fun fact, otkako je došao u Britaniju tridesetih, Emeric Pressburger se zaljubio u londonski Arsenal, što nije bilo preteško jer je klub tog desetljeća osvojio pet titula u prvenstvu, ali nažalost po velikog filmadžiju, posljednjih 17 godina života nije slavio prva mjesta svojih ljubimaca. Preminuo je 1988. i već je u sljedećoj sezoni Arsenal opet bio šampion. Maler.
Tad mu je bio životni kraj, a početak 1902. godine, ono između stvar je legende. Ime Jozsef Pressburger, umjetničko Emeric.