Koji je tvoj najdraži film strave? Pitanje je to koje najavljuje masakr koji će uslijediti kroz minutu-dvije u svakom od dosadašnjih šest dijelova horor franšize Vrisak pa je s vremenom steklo kultni status.
Dotična franšiza ove godine obilježava točno 30 godina od premijere prvog filma koji je svojedobno bio prava senzacija jer je pronašao način da već umornom žanru horora, koji je devedesetih iscrpio i posljednju kap strave iz bezbrojnih k'o jaje jajetu sličnih slashera, udahne novi život. A učinio je to metatekstualnim dosjetkama uz pomoć kojih se film zafrkavao sam sa sobom i vlastitim žanrom.
Autori originala, Kevin Williamson u scenarističkom i Wes Craven u redateljskom stolcu, pronašli su način da film funkcionira kao klasičan slasher horor, odnosno da publika sjedi na rubu stolca i svako malo od straha poskoči s njega, ali i kao parodija samoga sebe. I to vrlo pametna, osviještena i duhovita parodija koja je postala zaštitni znak franšize te se ponavljala, na manje ili više duhovite načine, srećom češće više, u svim sljedećim nastavcima.
Trideseta godišnjica neće se obilježiti tek Ghostface tortom već je pripremljen i cakum pakum novi nastavak od kojega su svi fanovi mnogo očekivali, jer Vrisak je jedna od rijetkih holivudskih franšiza koja nikad nije zastranila.
Četvorka je doduše bila nešto slabija, no nakon smrti Wesa Cravena, nova autorska ekipa pronašla je način da u nju ulije novo gorivo pa su Petica i Šestica ponovno rasturali. I kreativno i na kino blagajnama.
Naoko, nije bilo razloga da se to ne ponovi i s novim, obljetničkim filmom. A onda je glavna zvijezda Melissa Barrera, koja je u prethodna dva filma igrala glavni lik Sam Carpenter, na društvenim mrežama izraelsku okupaciju Gaze nazvala genocidom i smjesta dobila otkaz. Dan nakon toga Jenna Ortega, koja u filmu glumi mlađu sestru Carpenter, dala je otkaz produkciji, a nešto kasnije isto je učinio i redatelj Christopher Landon.
Ova produkcijska katastrofa neviđenih razmjera navela je produkcijsku kuću Spyglass Media Group da posegne za teškim oružjem kako bi spasila stvar pa je odustala od koncepta "sequel of the requel" koji je krasio peti i šesti nastavak, te uz pomoć sedam milijuna dolara uspjela nagovoriti originalnu zvijezdu serijala Neve Campbell da se ponovno prihvati okršaja s Ghostfaceom.
Uz nju, na scenu se vratio i scenarist originalnih filmova Kevin Williamson koji je ovdje preuzeo ulogu koscenarista i, prvi put, redatelja.
Činilo se kako sada, ako netko u međuvremenu ne spomene Gazu, etničko čišćenje i Izrael, više ništa ne može poći po zlu, no vrlo brzo nakon početka projekcije i oni manje zahtjevni gledatelji shvatit će da tome baš i nije tako.
Na primjer, u inače gotovo punom kinu, u redu iza mene, sjedila su dva otprilike desetogodišnja dječaka i glasno komentirali, a meni je zapela za uho rečenica: "ja ovo više ne mogu gledati, ona kao da je retardirana!". Teško je bolje opisati film.
U hororima, osobito slasherima, gledatelj mora pristati na određenu stilizaciju i pravila postupanja likova. Kad bi se sve te sirote žene, žrtve manijaka s noževima, uvijek ponašale pribrano, pametno i racionalno, filmovi bi završili u petnaestoj minuti.
Stoga, treba dati određeni popust Neve Campbell i drugim heroinama i herojima ove franšize zbog ponekih ne baš pametnih odluka, no što je previše je previše.
Povratak Neve Campbell u ulogu Sidney Prescott, najveće svjetske Scream Queen nakon neponovljive Jamie Lee Curtis, velik je plus filma, no jedan od rijetkih. Sidney je odavno napustila Woodsboro, gradić u kojemu su se događala prva ubojstva, te sada živi mirnim životom u jednom drugom, no sličnom gradiću Pine Grove sa svojim suprugom, policijskim načelnikom, i njihovo troje djece.
Njezina najstarija kći, tinejdžerica Tatum - nazvana po Sidneyinoj pokojnoj prijateljici iz prvog filma - ne zna gotovo ništa o majčinoj krvavoj prošlosti jer je Sidney pokušava maksimalno zaštititi.
No, tada uslijedi poziv koji mijenja sve. Zapravo, ovaj je put riječ o video pozivu, a na ekranu će se pojaviti poznato lice za koje smo svi, pa i Sidney, bili uvjereni da više nije među živima. I sve kreće ispočetka, no najteži dio obračuna s Ghostfaceom ovaj će puta uz Sidney zapasti i Tatum, što nije loše budući da je mlada glumica Isabel May (poznamo je iz serije 1883) drugi plus filma.
Trećeg se plusa ne možemo sjetiti, jer su gotovo svi elementi koji su dosadašnje filmove franšize činili tako strašnim, uzbudljivim i duhovitim, ovdje promašeni.
Sedmica je neosporno najbrutalniji i najkrvaviji film franšize, što zapravo nikad nije bila ideja, osobito ne kad je riječ o prva tri filma. Ne sviđa mi se taj smjer, no mora se priznati kako je scena ubojstva u kazalištu prilično scary, a istovremeno i vizualno vrlo atraktivna.
Najveća žrtva ovog usmjerenja je humor, naime Sedmica je istovremena najmanje duhovit film serijala. Ono što je do sada bilo zaštitni znak Vriska, česte i zabavne metafilmske metazajebancije, ovdje je prisutno tek u tragovima, a ni oni nisu baš nešto smiješni.
Kao što više nije zanimljivo pojavljivanje Courteney Cox: otkako se sprijateljila sa Sidney i prestala glumiti beskrupuloznu kučku s TV ekrana, spremna na sve kako bi prva imala vijest, Courteney se šulja kroz Vriskove vlažnih očiju, no bez osobitog razloga i smisla.
U vremenima u kojima je na kino platnima sve češće kakav pretenciozni art horor koji se još voli nazivati i elevated horor, Vrisak ostaje pošteni horor za normalne frikove, no lišen humora ovaj film više ni sam ne zna što bi sa sobom.
Mislim, ganjanja nožem uzduž i poprijeko kakve provincijske nekretnine gledamo još od prvog filma i teško da nas može zadovoljiti pa je jedina inovacija koketiranje s AI tehnologijom, odnosno deepfake videom, čime se film pokušava približiti Gen Z.
U šestom, vrlo dobrom nastavku naučili smo nekoliko pravila za uspješne franšize:
Eto, ne čini se tako teško, sve što je Sedmica trebala učiniti je poštivati pravila koja si je sama zadala, no nije to učinila. Ako je prvo pravilo ovdje koliko toliko i poštivano, drugo i treće sasvim sigurno nije.
Očito je da su Kevina Williamsona, svojedobno jednog od najkreativnijih i najšašavijih scenarista Hollywooda, posve napustile muze. To je vidljivo i u finalu filma koje je u ranijim nastavcima redovito predstavljalo highlight filma: skidanje maske Ghostfacea popratio bi uzdah nevjerice kad otkrijemo tko se iza nje krio.
Ovaj put ostao je tek upitnik iznad glave u stilu "tko je ovo uopće?", "otkud nam je poznat(a)", "jesmo li ga/ju već negdje vidjeli?" i slično. Takav se fail ranijim filmovima nije mogao dogoditi.
Ako izuzmemo povratak Neve Campbell prema kojoj su godine izuzetno blagonaklone pa je glumački snažnija nego ikad i prava je šteta što ju češće ne viđamo u prestižnim produkcijama, Sedmica se malo čime može pohvaliti. A to ju pak na nekoj listi najboljih filmova franšize, koju što se mene tiče i dalje predvode prva tri filma redoslijedom kojim su i nastali, dovodi ravno na sedmo mjesto.
S obzirom na konkurenciju, sama pozicije i nije toliko sporna, film je, naime, mnogo slabiji nego što se to može zaključiti iz njegove pozicije na listi. Možda je zaista došlo vrijeme da se rastajemo od Vriska. Ili, kako bi rekao mlađahni budući kolega filmski kritičar s početka teksta, "ja ovo više ne mogu gledati".