KAKVA je glumčina bio Robert Ryan, a i privatno prava ljudina. Ali, valjda zbog tjelesne impozantnosti, tako često je igrao teške baksuze, frustrirane rasiste, fašiste, antisemite, ubojice na cesti, kurvine sinove, društvene glodare zbog kojih bi danas vjerojatno osvajao Oscara godišnje... Međutim u svoje vrijeme djelovanja ostao je na nijednom.
Umjereno visok i zategnut poput sajle, žilav, pokretan, taj izgled je u to, kao i u ovo vrijeme, značio opasnost, jer svima je jasno da bi momci poput njega bez po muke savladali rmplaije iz teretane, pa je otud pogodnije staviti ga u ulogu ološa i tako samo pojačati nevolju u kojoj se dobri likovi nalaze. A i u licu je emitirao neku stranačku energiju, savršen spoj fizičke i društvene nedodirljivosti u jednoj osobi.
Ljudina i humanitarac
Sve je to naizgled, već rekosmo da je bio ljudina. Teško se može naći ustrajniji humanitarac i borac za ljudska prava u holivudskoj sviti, a ako mu je kao glumcu možda i ležalo da tumači uloge 180 stupnjeva suprotne svojoj prirodi, to jest ako je nadležnima ležalo da ga za njih plaćaju, mora se biti pošten i reći da je i čast i dostojanstvo znao bez po muke iznijeti na platnu.
Noir ga je stvorio, vestern odgojio (ostali žanrovi ne znam ni što postoje (šala)), pa je tako proboj napravio ulogom u filmu Crossfire (1947.) kao jedna od okrutnijih gnjida tog vremena na traci, a nominacija za Oscara iako je B-film u pitanju dovoljno govori o efektnosti. Ali da skrenemo časkom na čast i dostojanstvo kad ih već spomenusmo, dakle jedan od svijetlih primjera boksačkog filma u Americi je The Set-Up Roberta Wisea.
U njemu Robert Ryan igra udaračkog veterana kojeg upoznajemo kao antiheroja i koji s vremenom postaje čist heroj za kojeg je nemoguće ne navijati iz sve snage. Donekle sličan efekt je i u Act of Violence, u kojem pomisliš da je Ryan poslan pravo iz pakla, a ono Ryan je čestit čovjek i bude ti žao što su te filmovi još jednom natjerali da pomisliš drugačije.
Pored ta tri, imao je još par vrsnih noir naslova krajem četrdesetih i početkom pedesetih (Caught, Berlin Express, On Dangerous Ground), pa su uslijedili i njegovi prekaljeni grubijani s mitskog Zapada (Gola mamuza, Bad Day at Black Rock, The Professionals), a valja svemu tome dodati i kasnije klasike poput Odds Against Tomorrow te ratne Dvanaest žigosanih, Najduži dan itd.
Već rekosmo što su mu filmovi radili, tjerali nas da ga mrzimo. I Bad Day at Black Rock i Gola mamuza i Usamljena srca i Crossfire i tako unedogled. Mnogo toga ružnog je uradio i izgovorio pred kamerom i sreća da se dogodi ponekad i val dobrote, jer onda nas još žešće udari emocija kad sjedi na zemlji pri kraju Divlje horde (1969.) i sjetno se smješka kraju ere Divljeg zapada.
U Hordi nije bio marginalan, ali nije bio ni dio centralnog tijeka. Nekako je ona također slika i prilika cijelog Ryanovog holivudskog puta i cijeđenja limunade iz suhih okrajaka limuna tako da je bilo koja scena s njegovim Dekeom Thorntonom bogatstvo i u pogledu mu se može vidjeti suština cijele priče Peckinpahovog filma.
Holivudski vladar iz sjene - u pozitivnom smislu
Uhodio je Ryan "odmetnike" Holdena, Borgninea i ekipu iako je zapravo u krvi bio dio njih, jedna snažna, upečatljiva uloga, vremenski svedena, ali svaki put kad je na ekranu, imamo osjećaj da se zapravo i sam pozdravlja od tog vremena od kojeg se i film pozdravlja, a i svoje osobne pozdrave mu je nosio pogled.
Nije mu to posljednja bitna uloga, i to samo zato što mu to nije posljednja uloga. Jer svaka uloga Roberta Ryana je bitna, uključujući kada je još umorniji, par godina kasnije, više nego muški odradio Frankenheimerov The Iceman Cometh te na najvišoj noti rekao adios.
Tek tada su mnogi shvatili koliko je zapravo vrijedio. Jeff Bridges mu je bio jedan od partnera u filmu, a tada je mlađanom Dudeu postao omiljeni glumac i zauvijek ostao najveći uzor, kao i netko od koga je najviše naučio o glumi. Ovo Jeffovo svjedočanstvo posebno dobiva na težini kada se zna da mu je otac također proslavljeni glumac Lloyd Bridges.
Vidno bolestan je bio u Iceman Cometh, par godina se već borio s rakom limfnih žlijezda i predao je bitku prije premijere tog filma, za koji je posthumno osvojio nekoliko nagrada.
Teške duhanske navike tijekom života koštale su ga starosti i oprostio se sa 63. Doba kinematografije kojem je pripadao stvar je mita i legende, a u jakoj mjeri je to tako zahvaljujući i Robertu Ryanu, jednom od holivudskih vladara iz sjene (ako to može imati pozitivnu konotaciju) i bez pretjerivanja jednom od najboljih glumaca koji su tamo hodili. Apsolutna legenda.