PRAKTIČKI sa svakom smrću nekog velikana platna automatski se napiše da je to "kraj jedne ere" i ne razmišlja se mnogo koja je to era ni što to zapravo znači. Valjda se podrazumijeva da je bar era života tog glumca prošla i ako ni zbog čega drugog, iz tog razloga izraz o završetku ere mora biti točan s tehničke strane. U slučaju Jamesa Caana to ipak nije "tek tako". I još kako se može pričati na koju eru se misli kad se izgovori spomenuta floskula.
Nažalost, kao što već znamo, film je siromašniji za još jednu stopostotnu gromadu i junačkog sina. Caan je preminuo s 82 i, iako u solidnoj starosti, ipak se može reći da ga je smrt savladala na jedini način na koji se on može savladati, a to je iz zasjede. Glumac od monumentalnog značaja za povijest filma, miljenik svakoga tko je ikad čuo da postoji sedma umjetnost, momčina od glave do pete i netko za koga vrijedi u tišini skinuti kapu u znak poštovanja. Ali i uz par riječi.
Svi ćemo se odmah uhvatiti za trenutak kada je zagrizao šaku u Kumu i iznio svog Sonnyja kao da mu je posljednji, iako čak i nije Talijan (bilo u Obitelji Soprano). Istina je da nije tkao sebi baš nezamislivo kvalitetnu filmografiju poput burazera Pacina i Duvalla, no imao je što reći još mnogo puta i tako potvrditi da ono sa Santinom nije bila slučajnost, nego da je riječ o pravom harambaši glumišta SAD-a.
Sonny je ljudina za svoje okvire, nedočekani Don, i iz samog filma možemo zaključiti da je možda bolje što je nedočekan. Međutim, to nije točka u kojoj počinje Caanova odiseja na filmu, premda je naravno najvažnija u njegovoj karijeri, kao što je sudjelovanje u Kumu najvažnije za bilo koga tko je imao znanja i sreće da se tu nađe.
Ne, James je već imao dvocifrenu brojku naslova prije Coppolinog epa. Brianova pjesma, Altmanov Countdown, onda Glory guys i također Francisov The Rain People su svijetli filmski primjerci u pred-Kum periodu. Jedan primjerak se ipak mora izdvojiti jer se može smatrati sudbinskim ako želimo malo pretjerati s karakterizacijom, a svakako je bliže istini ako kažemo da je ispunjen simbolikom.
U pitanju je El Dorado (1966.) Howarda Hawksa, prvi remake Rio Brava (drugi je Rio Lobo, a sva tri filma je radio Hawks, što je posebno zanimljivo).
El Dorado je ponovno ispričana priča o dva revolveraška veterana i mladom biku koji su bez izlaza i primorani da se suprotstave ljutitoj bandi koja ih opkoljava. Njima pod opsadom ne preostaje ništa drugo nego uzeti oružje u ruke i dostojanstveno prihvatiti karte koje im je život podijelio. John Wayne je reprizirao ulogu iz Brava (nije li je reprizirao uvijek?), Deana Martina je zamijenio Robert Mitchum, a "update" na zelenog Rickeyja Nelsona bio je zeleni - James Caan.
I kada si šegrt kod Waynea i Mitchuma, nema druge nego da postaneš njihov nasljednik po žestini u Hollywoodu. Preuzeti baklju uz punu odgovornost jednostavno je pitanje obraza i vrijednosti. Jimmy Caan je to ispunio. U samom filmu nije se jako ni trudio da im parira po muževnosti.
Em uloga to nije tražila, em je jasno da je premlad za tako nešto, ali i "Vojvoda" i Mitch su možda i ne znajući iznjedrili svog zajedničkog mačo posinka koji je u narednim godinama i desetljećima predstavljao na celuloidnoj traci ono što su njih dvojica predstavljali do tada.
Čvrst i ubojit glumac za središnje uloge, nositelj priča u kojima sve ovisi o njegovoj sposobnosti, to je tradicija duža u američkom filmu od bilo koje druge. Kao izuzetan učenik, Caan je bio svjestan da dolazi nova epoha i da ne može dobro nastaviti utabanom stazom slavnih prethodnika ako ih bude kopirao, već je prilagodio svoju personu onome što je dolazilo.
Odlike Johna Waynea i Roberta Mitchuma, kao i njihovih suvremenika poput Pecka, Fonde, Coopera, bile su smirenost, lakonsko držanje, malo riječi i tek mnogo glazbe kad je glazba neizbježna, odsustvo ekspresivnosti i što niži stupanj reakcija na sve što im se događa.
Tu je James Caan napravio iskorak prepoznavši da u standardnom "one-man" američkom filmu nema više mnogo prostora da se ostane cool pa je unio jedan nikad nadmašeni intenzitet u svoj način izvedbe, energiju u svakoj riječi i svakoj gestikulaciji. Bez odstupanja od načela svojih očeva izgradio je osobnost koja se poklopila s dolaskom faze u kojoj "snažni, šutljivi tip" (opet referenca na Obitelj Soprano) više nije taj koji može riješiti sve.
Sada je neophodno i da se digne glas, da heroj osobno shvati nevolje koje ga snalaze, jer ni sama publika više nije htjela ništa nagađati. Sve je postalo otvorenije u prijelazu sa šezdesetih na sedamdesete godine, i na filmu i u kulturno-povijesnom trenutku.
Mačo međugeneracija, a to su arhetipski mužjaci poput Eastwooda, McQueena, Bronsona, Marvina, Coburna, nastavila se držati postulata svedenosti svojih starijih kolega. Međutim, novo vrijeme je najavio baš James Caan, koji je u toj prijelomnoj točki donio model za nastavak. Postao je jedan original koji se uklopio i u sve navedene prethodnike jer ih je vezala ista "toksična muževnost", kako bi to rekle neke današnje struje razmišljanja.
Uklopio se i u onu sljedeću trupu umjetnika koju su predvodili Pacino, De Niro, Hoffman i ostali. Njih je spajao "osobni" ton likova koje glume. To je velika kvaliteta, skoro pa revolucija Caana, ali tko zna, možda i minus za njegovu filmografiju.
Kada imamo čovjeka koji u sebi nosi više vremenskih ciklusa i razdoblja, onda on obično nije prvi izbor za bilo koji od njih. Već rekosmo da mu je zbirka ostvarenja mogla biti značajno bogatija uzimajući u obzir talent. Nešto je i u tome što je odbio mnoštvo ikonskih uloga. Međutim, kada su mu i pored ove "prepreke" te uloge ipak nuđene, to samo dodatno govori koliko je bio veličanstven u svom poslu.
Daleko, predaleko od toga da ta zbirka nije bogata ovakva kakva je bila. Poslije Kuma su uslijedili nepravedno zaboravljeni Kockar, neprežaljena Peckinpahova Elita, Jewisonov Rollerball, Mannova neo-noir trilerčina Lopov, Misery po Kingu, zapravo pristojni Wes Andersonov Bottle rocket, North Star uz Gorštaka, Likvidator s Arnieom, kejdžovanje u Vegasu, pa serija Vegas, još nekoliko iznadprosječnih stvari, kao i hrpa komedijica, krimića i svega deminutivnog naspram čega Caančina još više djeluje kao augmentativ i netko tko je uglavnom nadilazio materijal, ali kao što rekosmo – dobro je i ovo navedeno, i više je nego dovoljno.
Postoji napetost koja se može rezati nožem i postoji viši stupanj napetosti, a to je onaj kada je James Caan ulazio u prostoriju. Nažalost, ne više. Neka mu je vječna slava i ovo je zaista kraj ere, jer dok "snažne, šutljive tipove" možda ponetko i može naslijediti, izimitirati, uglavnom falsificirati, Caana i njegovu brzinu reagiranja, energičnu unutrašnju borbu kombiniranu s najširim holivudskim ramenima... to ne može nitko.