JAMES CAMERON je vjerojatno više volio Billa Paxtona nego Kathryn Bigelow. Realno, nije moguće ne voljeti ga, naročito ako si redatelj. Izgledom pravi prosječni Amer, drvena terasa, pivo i jajasta lopta, međutim ničeg prosječnog nije bilo u njegovoj glumi, već jedna univerzalnost kakva se rijetko sreće.
Od sumanutih likova, onako kako pretjerani likovi trebaju biti pretjerani, koje je igrao češće u mladosti, do uloga uzornih građana, kućevnih glava, poreznih obveznika i sve ostalo između te dvije krajnosti.
Cameron ga je ubacio u Titanic ulogom koja nije imala neku dimenziju i realno ju je mogao svatko odigrati, ali je vjerojatno računao da nije isto imati i nemati Paxtona u filmu. Što je sasvim ispravna računica. Čak i u Istinitim lažima Paxtonova dionica izgleda kao da pripada drugom filmu, možda je i naknadno napisana, ali koliko je samo dobro odigrana i pravi je ukras.
Bio je kod Jamesa i u Terminatoru i drugom dijelu Aliena prije dva spomenuta filma i vjerojatno je tada majstor režije shvatio da se ovakav glumac mora iskoristiti kada već postoji.
Maltretirali ga i Terminator i Predator
Znate sigurno onaj podatak da su ga maltretirali i Terminator, i Alien, i Predator. Znate koliko je ključan u Weird Scienceu, Tombstoneu, Najbližem rođaku, Apollu 13, gdje je vid podrške, a tek koliko je ključan u Blizu mraka, Jednostavnom planu, Jednom pogrešnom potezu, Twisteru te filmu Frailty, gdje nosi radnje (posljednji spomenuti je i režirao), koliko vrijede i njegove mini uloge, pa neki kul trashevi koje je radio (The Dark Backward prije svega)...
Sve to znamo, kao što i njega znamo, i zato je stvarno bilo teško prije nekoliko godina kada je preminuo, otprilike koliko može biti teško kada umre poznata ličnost koju niti poznajemo uživo niti iz viđenja.
Možda posljednja velika uloga Billa Paxtona bila je u miniseriji Hatfields & McCoys iz 2012. godine. Tada je poker asova u vidu njega, Kevina Costnera, Toma Berengera i Powersa Boothea odlučio s čiviluka smaknuti revolvere i mamuze, otpuhnuti prašinu koja se na njima nahvatala i pokazati još jednom zašto je svaki od njih vitalna figura ne samo modernih i vremenski prilagođenih vesterna nego i američke glumačke scene u posljednjim desetljećima.
Njegova smrt zatekla sve
Paxtonov nesretni glavešina obitelji McCoy je lik koji je u pet sati trajanja miniserije dozvolio Billu da iskaže svu tananost i suptilnost koju je nosio i kada ničeg suptilnog nije bilo u njegovim ulogama.
Kada se naredaju obiteljske tragedije i gubici, kao što su se naredali Randallu McCoyu, tada je i nešto manje perceptivnoj publici lakše uvidjeti koliko snage ima glumac da bez mnogo otvorenih rana i primjetnih suza iznese svu unutrašnju bol. Paxton je to uradio savršeno, a tijekom snimanja je i sam ostao bez oca tako da u Randallu McCoyu nije stanovala samo odglumljena tuga, već je imala i upliva stvarnosti iako to ne oduzima na snazi Billovog zanata, zapravo i dodaje.
Nekoliko godina kasnije se i on, nažalost, pridružio ocu, komplikacije na srcu su dovele do toga da sa svega 61 godinom napusti životnu pozornicu i ostavi nas sve zatečenima.
Bio je dio filmova, serija, i to posve nezamjenjiv, još od glave do pete prirodan, prijatan i kada mu je priroda bila da bude neprirodan, neprijatan... Proveli smo dosta vremena ispred ekrana dok nas je on zabavljao s druge strane magične kutije i sve su to razlozi za ljubav poput one koju je u sebi nosio i sigurno još uvijek nosi James Cameron. U slučaju Billa Paxtona apsolutno jesu.