POSTOJI ta A+ garnitura velikih glumaca koji su procvjetali od kraja '60-ih, početka '70-ih, pa kroz ovo drugo desetljeće vrhunskim ulogama i filmovima cementirali svoj status među nositeljima "Drugog zlatnog doba Hollywooda": Al Pacino, Robert De Niro, Gene Hackman, Jack Nicholson, Robert Duvall, Robert Redford, Dustin Hoffman...
Tu su se usput probijali i A-listaši Warren Beatty, Richard Dreyfuss, James Caan, Donald Sutherland, Ryan O'Neal recimo, ali jedan čovjek je bio skoro pa "A+" kategorija svojim uzdignućem, međutim, s današnje distance se nešto rjeđe spominje u tom društvu. To je Jon Voight.
Jedan od lidera dekade
Jest nam donio Angelinu Jolie, ali hajde da po dobrome istaknemo Voighta jer je njegov Joe Buck u Ponoćnom kauboju, a naročito paralizirani povratnik iz Vijetnama u Povratku kući jedna od monumentalnih uloga američkog filma kojoj ćemo se sad za mrvu šire posvetiti.
Ta dva lika, kojima bismo pridodali i perfektne role u Oslobađanju, nepravedno zaboravljenom Dosjeu Odessa, Šampionu i Catch-22, dovoljni su za titulu jednog od lidera dekade.
Voightov lik u Povratku kući (Coming Home) je u određenoj mjeri inspiriran Ronom Kovicom, kojeg će Tom Cruise kasnije tumačiti u Rođen 4. srpnja. Stvarno je Cruiseova izvedba paraplegičara jedna od rijetkih koje mogu u istu rečenicu s Voightovom tako da nije grijeh i ostvariti tu rečenicu.
Nicholson, Stallone i Pacino su odbili Povratak i kako god da bi ispalo s nekim od njih trojice, dobro je što jesu jer Voight se predao filmu više nego što je zamislivo da netko drugi može, a njegov neupitni talent se pobrinuo da se ta predanost materijalizira na traci.
Dobio je Oscara i nagradu u Cannesu za glavnu ulogu, svaki drugi ishod bi bio sraman, ali nije dobio ta priznanja iz kasnije ofucanog razloga da kad netko odigra osobu s invaliditetom, odmah mu se bianco sve uruči i napuni vitrina pozlatom.
Jedan od najboljih živućih glumaca
Njegovo ovladavanje kolicima ili čuvena pionirska scena seksa s Jane Fondom (prva između paralizirane i zdrave osobe), sve je to sekundarno u odnosu na emocije koje pruža njegov ratni veteran, koje idu od bijesa do ranjivosti, beznađa i malo nade. Nije se čak htio ni igrati sa suptilnošću, nego je ekspresivno i do kraja svaku izveo, a budući da i u samoj poruci filma nema ničeg suptilnog, izbor pristupa je bio pravi.
Povratak kući je jedan od vrhova na koje se Voight popeo u desetogodišnjem periodu nakon Ponoćnog kauboja (1969.) i tad je bio sigurno u 10 glavnih uzdanica generacije. Šteta što je kasnije tek na momente dobivao šansu da sve to ponovo opravda.
Međutim, ni u jednom trenutku ne smije se sumnjati radi li se o jednom od najznačajnijih, ali i najboljih živućih glumaca. Logično je složiti se s Georgeom Costanzom i reći "da, radi se".
Kao što rekosmo, malo je poslije usporio, no ipak je od remek-djela Pomahnitalog vlaka (1985.) naovamo uspijevao katkad zasjati stari dijamant. Tu su Vrućina, Rainmaker, Nemoguća misija, Državni neprijatelj, Ali te serije Ray Donovan i 24.
Veličina mu se osporava
Dakle, ispuštao je svjetlosne signale usput uzevši i poneku nagradu, nominaciju, međutim, već smo napomenuli, problem je što mu se ta veličina osporava. Zašto nije reklama za film kada Voight igra u njemu kao onda kada su tu Redford ili recimo Hoffman, to bi ljudi od marketinga možda mogli objasniti...
Pukim filmofilima je nešto teže. Ali to je život, to nije reklama, a svakako je njemu lijepo i ovako i onako, nećemo valjda plakati nad sudbinom jedne holivudske zvijezde, zaboga.
Bio sa sjenom na licu ili bez nje, sa "h" u imenu ili bez "h", u pitanju je domaćin i glumački titan. To je tako bilo prije pola stoljeća, tako je danas i nije ništa strašno ponoviti to nekoliko puta kroz tekst. Neka smo. Gospodin Jon Voight.