U STOLJEĆU američke kinematografije za nama zabilježena je pregršt velikih filmova, još više velikih uloga i djeluje da one najlegendarnije ne bismo mijenjali ni za što na svijetu što nam se može ponuditi. I, zaista, ne bismo, a kada se uzme u obzir aspekt "što bi bilo kad bi bilo", tek tad nam često postaje jasno da je povijest u nekim slučajevima išla pravim tijekom i da je sve završilo kako treba ili, što bi se reklo, "kako Bog zapovijeda".
Izdvojili smo povijesno vrijedne muške likove koje su glumci iznijeli na savršen način, a postojala je velika šansa u određenim trenucima da uopće i ne dođu do njih. Naravno, za 90% svih uloga se mogu naći podaci da su isprva bile namijenjene drugoj osobi, no navedenih deset je veoma usko povezano s ličnostima koje su ih na kraju prigrabile i navedeni filmovi su uglavnom slavljeni kao nositelji svojih epoha, tako da je odabir pao na njih. Idemo kronološki.
Ovaj tjedan vam predstavljamo drugih pet.
Ne može bez Kuma proći nikad ništa, pa ni ova lista, a od svih onih koji su razmatrani za noseće uloge, a bilo ih je na stotine, presudno je bilo napraviti pravi izbor za očinsku figuru, tj. glavu kuće Corleone, časnog Don Vita. I tu je bila gomila kandidata, naravno, ali redatelj Coppola je favorizirao dva čovjeka koji su u tom trenutku smatrani najboljim i najutjecajnijim glumcima u poslu.
U pitanju su Marlon Brando i Laurence Olivier, ali budući da je Brando već neko vrijeme bio van forme i da mu je disciplina bila najslabija od slabih strana, Coppola je pristupio Sir Olivieru. I tad se dogodila situacija koju je pomalo teško objasniti jer Olivierov agent nije tek tako odbio ponudu, već je rekao da je njegov klijent bolestan i da će - uskoro umrijeti.
Vrlo mračno predviđanje, ali, što je još važnije, vrlo netočno i ostaje samo pitanje je li namjerna laž u pitanju, izrečena zbog nadaleko čuvenog britanskog odgoja po kojem se nikad ne smije reći istina u oči, ili je agent stvarno bio informiran da Laurence Olivier umire.
Vjerojatnije je ovo prvo, s obzirom na to da se Laurence već kasnije iste godine pojavio u filmu Sleuth i izgledao je vrlo živahno, a preminuo je tek 1989., 17 godina kasnije. Vrag će ga znati što je istina, osim čiste i nepobitne istine da je Marlon Brando ipak postao Vito, a svi znamo kakav je lik stvorio i koliko ga često i danas viđamo na majicama ljudi koji vjerojatno i ne znaju za njegove ostale uloge.
Ipak, ovdje se mora priznati da bi zanimljivo bilo vidjeti i kako bi Laurence pretvorio sebe u Vita i šteta je što ne postoji neka paralelna realnost u kojoj se to ostvarilo, čisto da i to sagledamo. Svakako ne žalimo što se to nije dogodilo u ovoj u kojoj živimo, Kum bez Branda ne smije postojati.
Michael Douglas je bio producent Formanovog klasika, a Kirk Douglas je htio glavnu ulogu i tu je nastao problem - prilagoditi se želji slavnog oca ili redatelja koji oca smatra prestarim za lik voljno utamničenog i buntovnog Randlea. Na kraju se Michaela nije ni pitalo, već je Miloš Forman sam odlučio otjerati Kirka dok je ovaj šutio i to je stvorilo višegodišnje tenzije na relaciji otac-sin. Srećom je otac poživio dovoljno dugo da deset puta zaboravi i sjeti se da je nekad uopće htio Let.
Ali Kirk nije bio jedini čovjek između Jacka Nicholsona i lika Randlea jer je uloga ponuđena Geneu Hackmanu, Jamesu Caanu, Marlonu Brandu i Burtu Reynoldsu, ali nekim čudom svi do jednog su je odbili. Kad ju je već netko morao prihvatiti, pa najbolje da to bude Jack. I tako je i bilo.
Ako je Kirk bio previše star za Let, što tek reći za Roberta Mitchuma i lik Deckarda u Blade Runneru, a upravo je to bila ideja scenarista Hamptona Fanchera. Scenarij je, naravno, pisan po knjizi Philipa K. Dicka, međutim, Fancher je u svojoj obradi dijaloga zamišljao Mitchuma kako izgovara riječi glavnog heroja i to bi vjerojatno odlično funkcioniralo tri desetljeća ranije. Ali podariti glavnu ulogu u futurističkom SF ostvarenju s početka osamdesetih Robertu Mitchumu zvuči kao ideja osuđena na propast.
Koliko god Mitchum bio kul, novim snagama se morala dati šansa, a presudan je bio savjet Stevena Spielberga koji je u to vrijeme završavao snimanje prvog dijela Indiane Jonesa i imao je samo riječi hvale o radnoj etici zahuktalog Forda. Redatelj Blade Runnera Ridley Scott se nije baš tako bajno slagao s glumcem, ali u krajnjoj liniji rezultat je bitan i on nije izostao u ovom slučaju, iako je publici i kritici trebalo malo vremena da shvate koliko je veličanstven film zapravo u pitanju.
Često se spominje kako je Sean Connery odbio lik Gandalfa u Gospodaru prstenova, odgovorivši da čitava stvar nema nikakvog smisla, ali to nije prvi put da je ikonsku ulogu prepustio nekome drugome. I dok ga je moguće zamisliti kako vitla štapom po Novom Zelandu, vrlo je teško ikoga na svijetu zamisliti kako hipnotizira Jodie Foster s nesigurne udaljenosti a da taj netko nije Anthony Hopkins.
Da, Seanu se prvo obratio redatelj Jonathan Demme, ali ponositi Škot nije htio jesti ništa tako visoko kalorično kao što je ljudsko meso i onda je scenarij poslan Hopkinsu. Kad je vidio naslov, on je prvo upitao: "Je li ovo dječja priča?", a kad je pročitao cijeli tekst, shvatio je da nije baš bio u pravu s procjenom, ali je izgovorio i: "Ovo je najbolja uloga koja mi je ponuđena." Živa istina.
Nema baš glavne-glavne uloge u Tarantinovom Paklenom šundu, ali prvi među jednakima je ipak Vincent Vega, koji se vratio iz Europe i posljednja stvar koja mu je potrebna jest afera sa šefovom ženom. Tu možemo govoriti o dva jaka kandidata prije Travolte, jedan je Michael Madsen, a drugi - Daniel Day-Lewis. Madsen je donekle razuman izbor jer je već igrao Vica Vegu (Tarantino tvrdi da su braća on i Vincent) u Uličnim psima, ali nije mogao i Vincenta jer se obavezao Kevinu Costneru za film Wyatt Earp.
S druge strane, među svim nezdravim idejama Harveyja Weinsteina, jedna u nizu je njegova žarka želja da Day-Lewis odigra Vegu, ali nije mu prošlo i bolje što nije. Ovaj bi vjerojatno u svojoj temeljitoj pripremi obilazio Stari kontinent u potrazi za "royaleom sa sirom" i za pomfritom koji se davi u majonezi, čisto da bude istine u njemu dok izgovara te riječi na platnu. John Travolta je na kraju uletio, pokazao klasu poslije dugo godina, bio vjerojatno bolji nego ikad i sasvim zasluženo vratio karijeru na pravi kolosijek. I još jednom, svi sretni, svi zadovoljni.
Kad smo kod Johna Travolte i (ne)prihvaćanja uloga, vrijedi istaknuti da njemu Richard Gere praktički duguje čitavu karijeru jer je Travolta redom izodbijao Nebeske dane, Američkog žigola i Oficira i džentlmena, a sva tri naslova su bila krucijalna za Gereov razvoj na filmu. Ali o tome drugom prilikom...