Na Zapadu ništa novo je školski primjer izvrsnog filma. Ali ima jedno ali

Foto: Press

DOISTA, što je novo u vlaku punom uhljeba koji prodaju svoju domovinu i jedu kroasane dok se dečki dave u blatu i krvi? Hoćete pravu ratnu priču? Glumac iz Netflixovog filma All Quiet on the Western Front (Na Zapadu ništa novo) istrgnut je iz ruku svog oca, kojeg su četnici ubili devedesetih. 

UPOZORENJE! Tekst sadrži spoilere!

Ako postoji i jedna stvar zbog koje je rat imao smisla, to su filmovi. Bez mirisa napalma ujutro, bez pukovnika Lande koji jede štrudlu od jabuka i pije mlijeko u Nemilosrdnim gadovima ili Alekse koji se nije vratio doma na paštašutu povijest kinematografije ne bi bila to što jest. 

Ratni filmovi imaju smisla samo kad govore o besmislu rata

Ratni film najviše ushićenja proizvodi kod onih koji nisu osjetili željezo u krvi. Tko je kupio leševe, kupao se iz lončića ili stajao u redu za humanitarnu pomoć, zna da je rat malodušna priča iz koje neki izađu bogati, a neki bez nogu. Zato ratni filmovi imaju smisla samo onda kada govore o besmislu rata. Ništa nabildani gladijator Russell Crowe s rukom u žitu, Mirko i Slavko, partizanska eskadrila i ostali jednorozi.

All Quiet on the Western Front Netflixova je adaptacija istoimenog Remarqueovog romana koji su nacisti spalili kada su došli na vlast. Prikazuje fizičke i psihološke traume njemačkih vojnika u Prvom svjetskom ratu. Glavni među njima zaleti se u Veliki rat i ironijom sudbine umire na dan kada službeni bilten njemačke vojske objavi kako "nema značajnih događaja na Zapadnom frontu". Tko ga šljivi, rekli bi neki, bolje da si je pucao u nogu nego stao u red za mobilizaciju i navukao na sebe uniformu mrtvog vojnika.

Film prati kratki ratni staž unovačenog dobrovoljca Paula Bäumera (Felix Kammerer), čiji će se snovi o herojstvu nasukati na okrutnoj realnosti blatnjavog rova, kao i snovi njegovih suboraca koji su podlegli ratnoj propagandi. Dečki mirišu ženske gaće, čitaju pisma svojih žena, identifikacijske pločice vise im na vratovima, smrt je preblizu i samo je tišina zloslutnija od urlika koji se čuju dok kirurzi amputiraju noge i ruke na živo.

Paul i dečki iz euforije (koja bi se mogla podvesti pod filmsku repliku Pariz je uvijek dobra ideja) skliznu u agoniju rata, u kojem ste mogli ubiti vojnika na udaljenosti od jednog kilometra, a niste mogli komunicirati s nekim tko je od vas bio udaljen svega 20 metara. Sedamnaestogodišnji Paul uskoro uviđa da je rat pakao u kojem mu ne treba nikakav grijeh da bi ga doslovno spalili bacačem plamena. 

Veliki rat je zato skliznuo u kaos, kao rezultat loše komunikacije i još goreg "menadžmenta", čiju smo duhovitu verziju vidjeli u humorističnoj seriji Blackadder Goes Forth (gubitnički humor o Baldricku koji ima lukavi plan). Preplašeni njemački predstavnici (uz kroasan) potpisuju kapitulaciju u vagonu francuske željeznice u Compiègneu. Tome najviše kumuje političar Mathias Erzberger (uvijek izvrsni Daniel Brühl). Ali tu nije kraj. Bijesni njemački general svojim trupama priopći da imaju vremena za posljednju bitku, i to onu za spas časti domovine, prije 11 sati, sata primirja. 

Ako je išta gluplje od rata, onda je to umrijeti u njegovim posljednjim minutama

Svaki film ima direktora fotografije, ali u filmu Edwarda Bergera fotografija je direktor. Svaki kadar pospremljen je i snimljen besprijekorno. Kamera gleda smrti u oči i suočit će vas s glađu, tenkovskim gusjenicama, topovskim mesom i ostalim užasima koji su rezultirali s 20 milijuna mrtvih i epidemijom španjolice, koja je odnijela još toliko života. 

O njemačkom filmu već se govori kao o oskarovskom favoritu, što je vrlo izvjesno, s obzirom na to da je u Hollywoodu 1930. godine nastala prva filmska adaptacija romana Na Zapadu ništa novo jer se knjiga njemačkog veterana neizmjerno svidjela osnivaču Universal Picturesa. Samo godinu nakon što je objavljen, film Lewisa Milestonea utržio je Oscara, kreirajući dugi niz ratnih filmova, kojima su skloni glasači Američke filmske akademije.

Njima svima je zajedničko to da će vam ispričati priču o besmislu rata ili o tome da ćete, i ako preživite rat, morati pronaći način da preživite mir (Lovac na jelene, Forest Gump, Pijanist, Full Metal Jacket, Schindlerova lista, Ničija zemlja, MASH…).

All Quiet on the Western Front neodoljivo podsjeća na film Sama Mendesa 1917, koji se također bavi krvavim ratom, čiji je početak označio pucanj Gavrlia Principa u Franju Ferdinanda u Sarajevu. Zanimljivo je da Paulovog suborca, lik Tjadena Stackfleeta, igra Edin Hasanović, glumac koji se početkom rata u Bosni, negdje u okolici Zvornika, našao u naručju svoga oca.

Četnici su ocu rekli da bebu baci u rijeku ili preda supruzi, nakon čega je Edin završio u izbjeglištvu u Njemačkoj i dvadesetogodišnjoj potrazi za očevim posmrtnim ostacima (a potom i u imaginarnom rovu Zapadnog fronta). U filmu umire tako što si nakon užasnog ranjavanja skrati muke zabijanjem vilice u vratnu žilu.

All Quiet on the Western Front s pravom uznemiruje publiku

Netflixov film je školski primjer izvrsnosti, ali ima jedno ali. Iako je sve savršeno sklopljeno (uz par nepotrebnih dramaturških klišeja), sa svakom novom minutom filma napetosti ima sve manje. Priča je spojlana prije 100 godina, a oni koji su gledali 1917 i pokušaje dva vojnika da dostave poruku prelazeći neprijateljski teritorij prepoznat će izostanak grickanja zanoktica i znojenja dlanova. Glavni junak postaje sporedan lik, a glavni lik postaje WWI. Do kraja gledamo lijepe kadrove užasa, koji su isključivo u funkciji prenošenja ideje filma. 

All Quiet on the Western Front je lekcija koju znamo i koja s pravom uznemiruje publiku, iako se u svijetu trenutno vodi toliko ratova i umire toliko djece da sjedenje i izgaranje ispred Netflixa za neke može značiti da će buljenjem u priču iz Prvog svjetskog rata prespavati treći svjetski rat.

Film je dobar, nema što. Može ga pokvariti nedovoljno aktivirani PTSP. Ali da ne bismo bili generali poslije bitke, pogledajte i uvjerite se sami. Ako je rat kolektivno iskustvo u kojem identitet pojedinca postaje samo natpis na identifikacijskoj pločici, bar neka gledanje filma bude duboko osobno iskustvo. Ne treba vam reći da najglasnije domoljubne slogane izgovaraju oni šupci u toplom, van dometa neprijateljske artiljerije. 

Ocjena: 8