RTL-ova nova serija San snova, barem na papiru, djeluje obećavajuće. Radnja dramske serije (točnije, "dramedije") prati mladog nogometaša Alena Stošića, koji zbog ozljede mora odustati od obećavajuće karijere, ali i plejadu likova upletenih u njegov život koji se njegovom karijerom na ovaj ili onaj način pokušavaju okoristiti.
Nažalost, ta premisa je jedna od rijetkih stvari koje u ovoj seriji funkcioniraju.
Povratak u devedesete
San snova je još samo jedna u nizu domaćih dramskih serija s elementima komedije koje zbog mnoštva problema ne funkcioniraju ni kao dramske ni kao humoristične. U slučaju RTL-ove serije teško je uhvatiti se za samo jednu stvar, ali prvo što će većina gledatelja primijetiti vjerojatno je neizdrživo sterilna gluma koju smo običavali viđati devedesetih i glumci koji zvuče kao... glumci u većini hrvatskih dramskih serija s elementima komedije.
I da ne bi bilo zabune, Emir Hadžihafizbegović je izvrstan glumac i jedan od rijetkih u ovoj seriji kojem barem donekle polazi za rukom izvući tragove životnosti iz nakupine klišeja koje je prisiljen izgovarati. Štoviše, Hadžihafizbegović koji ovdje funkcionira s 20% glumačkog kapaciteta toliko je neusporedivo bolji od ostatka ekipe da njegov Mirko Stošić djeluje kao centralni lik. Međutim, čak i ako je namjera bila učiniti ga glavnim likom (a prema svemu sudeći, nije), potrebna mu je glumačka podrška kolega, a on tu podršku u ovoj seriji nema.
Nisam upoznat s ostalim ulogama Marka Braića i možda se radi o talentiranom glumcu, ali u prve dvije epizode nije se uspio "razmahati". Osim što je fizički uvjerljiv kao perspektivni nogometaš, imate osjećaj da je tu ulogu mogao odigrati bilo tko jer Alen Stošić djeluje kao skica lika kojem ćete s vremenom dodavati osobnost, motivaciju i razlog zbog kojeg se radnja uopće vrti oko njega.
Dva sata bez zapleta
U tome mu svakako ne pomaže ni scenarij, koji u prve dvije epizode ne uspijeva doći ni do zapleta iz najave.
Dakle, nakon skoro dva sata (koliko traje prosječan film) scenaristi nas i dalje uvode u priču. I to samo po sebi ne bi bilo neoprostivo, ali to što format igrane serije dopušta "narativni luksuz" ne znači da gledateljima možete tratiti vrijeme.
U vremenima prezasićenosti sadržajem autori jednostavno moraju biti pažljiviji. Dva sata je i više nego dovoljno da prenesete jednostavnu ideju kao što je "bio je super nogometaš, sjebo je koljeno, sad mora krenuti ispočetka".
Nije fer uspoređivati, ali autori serije The Bear u samo 28 minuta uspjeli su nam objasniti da je glavni lik vrhunski chef koji je nakon samoubojstva starijeg brata naslijedio njegov ne posebno uspješan sendvič-bar. Prisiljen je napustiti karijeru koju je godinama gradio u najboljim restoranima svijeta i sad pokušava iz pepela podići prljavu prčvarnicu, namiriti nagomilane dugove i disciplinirati skupinu potpuno razularenih kuhara.
Ponovit ću, nitko ne očekuje da ovo bude hrvatski The Bear niti je fer uspoređivati jednu seriju s drugom, pogotovo ako se radi o super hvaljenoj seriji, ali bilo bi dobro da u prvoj epizodi barem dođemo do zapleta.
Da su ovi ljudi snimali Gospodara prstenova, nakon dva sata Frodo bi još uvijek pušio travu s Gandalfom u Shireu. Istina, znali bismo puno više o stanovnicima Shirea, njihovim odnosima i tome koliko Gandalf voli raditi krugove od dima, ali to nije ono što nas stvarno zanima.
U slučaju da se radi o sapunici koja će se razvlačiti stotinjak epizoda, ovaj potez je razumljiv, ali u svakom drugom slučaju - ne.
Sve u svemu, solidna premisa gotovo je u potpunosti uništena nezanimljivim likovima, ukočenom glumom, slabim dijalozima i neobjašnjivo sporovoznom pričom. Hoće li San snova s vremenom postati bolji? Možda, ali previše je dobrih serija da vrijeme gubimo na možda.