KAO ŠTO je to nekoć bio problem sa serijama kao što su The Twilight Zone, Tales From the Crypt ili Amazing Stories, Black Mirror se tijekom svojih šest sezona susretao s preprekom s kojom se susreću više-manje sve antologijske serije. Jedna epizoda će vas uvući, druga malo razočarati, za treću ćete biti potpuno nezainteresirani, četvrta će vas oduševiti i tako u krug.
>>Tvorac Black Mirrora: Pokušao sam napisati epizodu pomoću ChatGPT-ja, bila je sranje
Tvorac serije i glavni scenarist Charlie Brooker od 2011. do danas imao je više nego solidan prosjek jer kada Black Mirror promotrite kao cjelinu, možemo govoriti o tek nekoliko epizoda koje bismo mogli nazvati slabijima. I to u kontekstu Black Mirrora, gdje "slabije" uglavnom i dalje znači dobro.
Prve dvije sezone za Channel 4 izrodile su samo šest odličnih epizoda i jedan specijal, a prelazak na Netflix 2014. označio je početak ere "hiperprodukcije" za Brookera, koji je po sezoni ponekad imao i šest epizoda. To je i dalje malo epizoda, ali ovo su samostalni filmovi, što znači da je Brooker svakih godinu-dvije morao izroditi po tri ili više filmova, što je ogroman zalogaj za bilo koga i taj pritisak se definitivno počeo osjećati na materijalu.
Nakon klasične troepizodne pete sezone, Brooker se nakon četiri godine pauze vratio s pet priča koje u prvom redu pokazuju da stara kreativna iskra nije nestala, ali i da se Black Mirror transformira u nešto drugo.
Iako je opsesija modernom tehnologijom i dalje u određenoj mjeri tu, Brooker je ipak promijenio fokus i bavi se više temama koje opterećuju modernog čovjeka nego tehnologijom koju smo bez previše pitanja pustili u živote.
Štoviše, tek je prva epizoda Joan is Awful najsličnija onome što smo navikli viđati u prijašnjim sezonama Black Mirrora. Radnja prati izvršnu direktoricu jedne tehnološke kompanije čiji se život okreće naglavačke u trenutku kada sazna da je njezina svakodnevica, bez njezina pristanka, postala tema nove hit serije na streaming servisu neodoljivo nalik Netflixu.
Koketiranje s hororom
Većina epizoda smještena je u prošlost i bavi se temama kao što su opsesija true crime dokumentarcima (Loch Henry), šteta učinjena nečinjenjem, odvojenost od bliskih i komunikacija svedena na tehnologiju (Beyond the Sea), neutaživa glad za privatnim životima poznatih (Mazey Day) i klasičan horor koji se bavi time što bi se dogodilo kada bismo slijedili naše najmračnije porive (Demon 79).
Drugim riječima, tek dvije epizode bave se očekivanim temama, dvije spadaju u kategoriju klasičnog horora, a jedna pluta između te dvije strane.
Neke bi gledatelje to moglo malo odbiti, ali treba uzeti u obzir činjenicu da je serija oduvijek hrabro i s više ili manje uspjeha istraživala nove terene. Ovog puta fokus su malo prebacili na nadnaravno i to nikako nije loša stvar. Primjerice, uvijek briljantni Guillermo del Toro nedavno je imenom i likom stao iza antologijske Guillermo del Toro's Cabinet of Curiosities i rezultati su u najvećem dijelu prve sezone bili ćorak.
Brookeru ovo nije prvo koketiranje s hororom, ali svoj je posao odradio više nego dobro.
Je li to korak unazad? Apsolutno ne.
Black Mirror je i dalje vrhunski TV proizvod u zlatnoj eri TV sadržaja. Epizoda Mazey Day najslabija je karika ovog lanca, ali to je ne čini lošom, već samo slabijom od daleko snažnijeg i uvjerljivijeg ostatka. Osim toga, kada pogađa, pogađa u sridu i briljantan je, a ovaj odmak od dobitnog recepta neke će možda malo iznenaditi ili udaljiti, ali radi se o hrabrom iskoraku nakon kojeg želimo još.