Snimio je preko 120 filmova, a (pogrešno) smatrao da bi ih bar 100 trebalo zaboraviti

Foto: Press

PREMINUO je Jean-Louis Trintignant, gigant francuske i europske kinematografije, jedan od glumaca s vrha piramide kada govorimo o ovom kontinentu. Jean-Louis nas je napustio u 92. godini, do danas je bio rijedak preostali primjerak stare škole, u istinoljubivom smislu tog izraza. Od danas to nažalost više ne možemo reći.

Jednako velik, mada za promil manje popularan od Delona i Belmonda, ali nikad nije bio dio nekih uskih krugova i predmet usporedbi i odmjeravanja snaga, radio čovjek svoj posao.

Radio ga je do kraja, pošto je prije tri godine izašao treći dio priče Muškarac i žena Claudea Leloucha, prvi su on i Anouk Aimee snimili još 1966., drugi dvadeset godina kasnije, a 2019. i finalni. Među svojim omiljenim filmovima koje je radio isticao je Bertoluccijevog Konformista, Veliku tišinu Sergia Corbuccija i Hanekeov Amour od prije desetak godina. 

Tad ga je stari Michael izvukao iz penzije, a Jean-Louis je pristao samo iz razloga što je obećao da će u starom dobu snimati jedino ako ga Haneke pozove. Dobro, očito je to prekršio s Lelouchem, ali neka je.

Smatrao da bi 100 od njegovih 120 filmova trebalo zaboraviti

Ukupno je snimio preko 120 filmova od kojih je on sam smatrao da bi otprilike 100 trebalo zaboraviti. Međutim, u tu grupu vjerojatno ne spadaju (pored spomenutih) ni Z, Živjela nedjelja (posljednji Truffautov), Tri boje: Crveno, I Bog stvori ženu i još barem nekoliko klasika. Uzeo je i Palmu u Cannesu, Medvjeda u Berlinu, šteta za njega što je odbio Posljednji tango u Parizu, ali manje-više ispunio je sve što se s profesionalne strane moglo ispuniti. 

Poput gotovo svih Francuza apsolutno hladan pred kamerom, pokreti svedeni na suhi minimalac, očima je znao odraditi više nego maestralan posao, mogao bi se usporediti s Mauriceom Ronetom po tom pitanju. Ako se baš mora usporediti. 

Tuga u privatnom životu

Na privatnom planu nešto tužnija priča. Imao je troje djece, ostao mu je samo sin. Jedna kći je umrla u kolijevci, a drugu je 2002. na smrt prebio dečko, inače poznati roker i pjevač benda "Noir desir". 

Sam po sebi nekako je i izgledao surovo Jean-Louis Trintignant, a i poznat je i po tome što nije imao problem da kaže što misli o kolegama i suradnicima. Možda je najzanimljivija izjava o Gini Lollobrigidi za koju je rekao da je jedina glumica s kojom nije volio raditi.

Rekao je da je u suštini prilično glupa osoba, da sve o čemu brine su šminka i frizura, da ne zna ni o čemu se radi u filmovima u kojima glumi te da zbog toga zna dovesti redatelje u prilično neugodne situacije. 

Kad smo opet kod redatelja, omiljeni mu je bio, naravno, Haneke, među glumcima su mu u favorite spadali Humphrey Bogart i Robert De Niro od ovih iz Hollywooda, dok je od Europljana najviše poštovao Marcella Mastroiannija. Smatrao ga je rijetko inteligentnim čovjekom koji se čak trudi ne prikazivati previše takvim.

Veliko ime kinematografije ovog kontinenta koje nažalost više nije s nama - Jean-Louis Xavier Trintignant.