OD FAY WRAY naovamo, što znači gotovo od nastanka zvučnog filma naovamo, mnoge glumice su nazivane "kraljicama vriska" i sasvim je ok da bude više kraljica, jer jedna nasljeđuje drugu i ne mora se tražiti jedna jedina da bude vječno na tronu. Ne mora, a kad bi se moralo, ta jedna bi bila Barbara Steele, koja čak i ima odgovarajući nadimak za to i baš ne ostavlja mjesta za dalju diskusiju, on glasi - kraljica svih kraljica vriska.
Britanska prva dama horora joj je drugi nadimak i nijedan nije pretjeran iako možda zvuče malo pretabloidno, ali šezdesete su bile sjajno vrijeme da se postane legenda u horor žanru, jer je taman uhvaćen prijelaz između pitomijih, suptilnijih odlika koje su raniji filmovi strave imali i onih duboko krvavih koji su slijedili sa sedamdesetima, tako da je faza u kojoj se našla i Barbara imala kvalitetu i prijemčivost kao faze koje su prethodile, a i generacija filmova koja je slijedila.
Barbie, koja je sličila malo na Jean Simmons (ne na Genea Simmonsa), konkretno je svoje vitalno djelo ostvarila baš 1960. i nije mogla bolje proći jer je to bio debi ni manje ni više nego Marija Bave, film Crna nedjelja (La maschera del demonio/Black Sunday) je u pitanju.
Uvjetno rečeno, Bavin debi, pošto je i ranije korežirao, ali s preko 45 godina života krajnje mu je vrijeme bilo da se osamostali i teško zamislivo da to može ljepše izgledati nego u Crnoj nedjelji, vidi se koliko je zapravo prekaljen čovjek od kamere u pitanju, koliko slikarska duša, ali i koliko jedan majstor terora na platnu.
Uloga Alice u I konje ubijaju, zar ne? napisana je za nju
Kad se sve to spoji, logičan slijed je da Bava glavnu glumicu naslika u horor ikonu, što je upravo uradio. Steele je imala nekoliko filmova prije Crne nedjelje, međutim tu je uspostavljena kao žena za najež i žmarce, što je poslije još nekoliko godina potvrđivala dok joj nije dosadilo.
Kasnije su išli The Horrible Dr. Hitchcock, Duh, Duga kosa smrti, Krvavi zamak, Terror-Creatures from the Grave, Zamak košmara, čuveni Jama i klatno po priči Edgara Allana Poea u kojem je igrala s Vincentom Priceom, onda Kletva krvavog oltara s Christopherom Leejem i Borisom Karloffom, ukupno 15-ak horora između 1960. i 1968 godine.
Nije malo i nije joj za zamjeriti što je napravila pauzu. Napravila ju je između ostalog jer se udala za scenarista Jamesa Poea i on je ulogu u filmu I konje ubijaju, zar ne? napisao baš za nju, ali zbog obaveza nije ju mogla preuzeti, otišla je u ruke Susannah York i ova je nominirana za Oscara. Tko zna, da je baš te 1969. Barbara Steele odigrala Alice u Konjima, mogla je imati drugi dio karijere u mainstreamu i generalno dosta uspješniji.
44 godine nije glumila na filmu
Ovako kako jest, vratila se filmu poslije nekoliko godina odsustva i iz sedamdesetih je bitno izdvojiti prvenac Jonathana Demmea, Caged Heat, posebno efektnu Cronenbergovu Drhtavicu, Pretty Baby Louisa Mallea, Pirana i njen zamalo posljednji film, Tihi vrisak iz 1978.
Zamalo posljednji jer se prije desetak godina vratila, to jest uvjerili su je da snimi još ponešto, tako da se pojavila u talijanskom djelu Soba leptira, kao i u redateljskom debiju Ryana Goslinga Izgubljena rijeka. Iz nekog razloga redatelji debitanti je baš vole.
Što nije spomenuto? Nije spomenuto da je 1963. imala malu ulogu i u Fellinijevom remek-djelu Osam i pol, da u periodu između 1978. i 2012. možda nije imala role na filmu, ali jest televizijski učinak, između ostalog je odigrala epizodice u serijama Vjetrovi rata i Rat i sjećanja, na objema je radila i kao producent, a naravno obje su snimane i u bivšoj Jugoslaviji, kao što je poznato. Da, razvela se još 1978. od Poea, no to nije previše relevantno.
Još je zdrava i prava, još aktivna koliko može biti i kultna glumica Barbara Steele se snalazi kako zna i umije na trenutnoj polovici devete dekade života. Ne daj se, Kraljice.