"DA POSTANEM besmrtan... a onda da umrem."
Teško da je ikad postojao bolji odgovor na pitanje "što vam je najveća ambicija", a ovaj citat se pripisuje velikom francuskom redatelju Jean-Pierreu Melvilleu, što je sasvim ok budući da on i jest taj koji izgovara tu rečenicu u Do posljednjeg daha.
Međutim, ipak je Melville u svojstvu glumca u tom filmu i ne bi trebalo zaboraviti tko je osmislio repliku i tko mu je podario da je izrekne.
Naravno, u pitanju je autor Do posljednjeg daha, Jean-Luc Godard, i pomalo je paradoksalno da Melvillea citiraju spomenutom rečenicom a da je u isto vrijeme uglavnom prva točka kada se navodi zbog čega je značajan Godardov film zapravo ideja koju je dobio upravo od - Melvillea. Jesu li onda 1:1? Nije ni važno.
Ideja koja je promijenila film
Ideja koju je dobio glasila je da izbaci suvišne dijelove scena u montaži, i to na grub način, dakle, ne da ih potpuno ukloni, nego "ispresijeca", tako da u jednoj sceni dobivamo more prekida kadra i praktički se fast-forwardira film (donekle današnjim rječnikom objašnjeno), a ta tehnika je u Do posljednjeg daha prvi put iskorištena u punom kapacitetu i postala je popularna istog trenutka.
Nazvana je "jump cuts" i od tada je nezamisliv razvoj filma bez nje. Ova tehnika nije ni izbliza najvažnija stavka Godardovog ostvarenja, ali kao što rekosmo, prva je kad se navode inovacije koje je ostvarenje donijelo, a eto, čak je ideja drugog čovjeka.
Do posljednjeg daha je prvi dugometražni film Jean-Luca Godarda. Bio je jedan od vjesnika francuskog Novog vala (Nouvelle vague) i djelo je koje je bitno iz milijun i jednog razloga. Prije svega bi trebalo reći da je sama radnja u drugom planu, ali ako bi se morala opisati u šturoj rečenici, onda bi to moglo glasiti ovako: "Mladi Francuz opčinjen Bogartom i holivudskim filmom izigrava gangstera, ubija po volji, bježi od zakona i zaljubljuje se u američku novinarku s kojom nikad nije načisto."
Zvuči zabavno - i jest. Francuza je tumačio Jean-Paul Belmondo i poslije te uloge je postao megazvijezda europske kinematografije, a Amerikanku poletna, predivna i kasnije tragična Jean Seberg. Ni jedno ni drugo nisu smatrali da će nešto dobro izaći iz ovog filma u kojem su se silom prilika našli. Zašto? Tu već dolazimo do pravog Godarda.
Svakog jutra smišljao scenarije za taj dan
Dobri Jean-Luc radio je kao novinar prije režije, također kao filmski kritičar. Danonoćno je gledao američke filmove, pisao recenzije o njima za jedne underground novine, a kad je dobio šansu da sam nešto stvori, znao je da toj šansi mora pristupiti suprotno pravilima i po svom nahođenju. Jer tako se ostvaruju snovi.
I tko zna, možda drugu priliku neće ni imati. Godina je 1960. i početak nove ere, a dio filmske ekipe su činili i François Truffaut (priča), Claude Chabrol (produkcijski dizajner i tehnički savjetnik), čak je i Jacques Rivette imao malo pojavljivanje u Do posljednjeg daha, a svi će oni u desetljeću koje je slijedilo predvoditi Novi val u ulozi autora.
Prava mala zabava, a takvo je bilo i snimanje. Naime, Godard je imao neku osnovu priče i scenarija, ali je svakog jutra smišljao scene i dijalog za taj dan. Nitko osim njega (često ni on) nije znao koliko i što će se tog dana raditi. Snimalo se na lokacijama bez dozvole i jasno je zašto su i Belmondo i Seberg mislili kako će ovo biti najveća katastrofa još od Hirošime.
Film doista i djeluje malo neujednačeno na nekim mjestima, ali te Godardove energije, tog poriva da izbaci iz sebe svu kreativnost koja mu se stegla u razumu i samo čeka oslobađanje, da pokaže svijetu pokretnih slika da može drugačije i da promijeni sve koliko jedan čovjek u filmu može promijeniti, toga ima u svakom kadru i zbog toga se gleda "bez daha", kako mu prijevod naslova na engleski jezik i sugerira.
Odbacio studijski sistem rada
Razlog zašto je Godard najveći revolucionar od svih sudionika Novog vala i zašto je baš on najviše utjecao na buduće generacije stvaratelja leži upravo u činjenici da se usudio odbaciti studijski sistem rada. Zapravo je rekao budućim redateljima: "Samo uzmi kameru, izađi na ulicu i snimaj, sve ostalo će ti se samo kazati."
I bez novih tehnika i načina realizacije, bez isticanja koliko je grafički besprijekoran i prelijep, Do posljednjeg daha je sam po sebi svakako slojevit film. Dvoje glavnih junaka su ludi i brzi, imaju neku vrstu kul odvojenosti od stvarnosti, ne podliježu autoritetima, poprilični su i narcisi opsjednuti sobom, bez trunke brige za šire društvo, a nekako je lako reći da su to karakteristike kojima se mogu opisati i novi autori francuskog filma koji su tada nadirali i koji su unijeli tektonske poremećaje šezdesetih.
Film je također sastavio stavke koje nisu tako često sastavljene, a to je uspjeh u umjetničkim krugovima i kod kritike, kao i enormna popularnost kod publike. Na ulicama širom Europe, uključujući i tadašnju Jugoslaviju, počeli su nicati momci koji bi bili kao Belmondo, nosili fedoru, u ustima imali debelu cigaretu, "ne jebali živu silu"... A onaj njegov pokret kada prelazi palcem preko gornje i donje usne imitirao se od Vardara do Triglava, od Osla do Peloponeza.
Da je umro i prije 60 godina - bio bi besmrtan
Nažalost, nedavno se i Godard pridružio Truffautu, Chabrolu, Rivetteu, kao i Rohmeru, Agnes Vardi, Resnaisu. Preminula je i posljednja među glavnim stvaralačkim figurama Novog vala u francuskom filmu, pokretu/pravcu koji je kao malo koji utjecao na povijest kinematografije. Ipak, prva među jednakim figurama je Jean-Luc, prije svega zbog filma Do posljednjeg daha, debija koji je donio svježi zrak svjetskoj kinematografiji gotovo koliko i debi Orsona Wellesa dva desetljeća ranije u Građaninu Kaneu.
Zanimljivo, sav utjecaj koji je Godard "primio" od američkog filma, prije svega gangsterskog, i primijenio na svoje djelo kasnije je upravo američki film, točnije novi dan američkog filma, primio od njega. Presipanje iz šupljeg u prazno, ovog puta iz punog u uvršito.
"Da postanem besmrtan... a onda da umrem." Da je umro i prije 60 godina, Godard bi ispunio ovu misiju jer je Do posljednjeg daha dovoljan za besmrtnost, a kamoli činjenica da je tijekom te iste dekade snimio i Prijezir i Živjeti svoj život, Ludog Pierrota, Neobičnu bandu, Alphaville, Žena je žena, Malog vojnika, Udatu ženu, Karabinjere, a u kasnijim periodima stvaranja sve to nadogradio još brojnim što dugometražnim, što kratkim filmovima. To je jedna besmrtnost na kub.