Film Božji gnjev podijelio je mišljenja naših filmskih kritičara. Nakon što smo prenijeli recenziju našeg autora Igora Tomljanovića sad vam donosimo nešto potpuno oprečno - mišljenje našeg Hrvoja Marjanovića. Odluka je na vama.
Božji gnjev iz nekog mi je razloga zazvučao kao naslov nekog Carolcovog akcića iz osamdesetih, ali riječ je o novom filmu Kristijana Milića, koji se tijekom godina specijalizirao za tematiku Domovinskog rata.
Drame, akcijski filmovi i ratni filmovi s horor elementima. Bilo je tu svega, a Milić je s vremenom dodatno ispeglao i vještinu režiranja akcijskih scena od čega je posebne koristi imao Broj 55, koji mnogi smatraju jednim od boljih hrvatskih ratnih filmova, i serija Nestali, koja je također naišla na odlične kritike.
U novom filmu, ponovno smo na frontu. Ovog puta radi se o trileru/filmu osvete, a ovo je ujedno i treća suradnja s Josipom Mlakićem, prema čijim je romanima već snimio dva filma (Živi i mrtvi, Mrtve ribe).
Film prati Iliju (Ivo Krešić), vojnika HVO-a koji se suočava s gubitkom brata koji je sa suborcima poginuo pod sumnjivim okolnostima, a nakon što započne vlastitu istragu otkriva mrežu korupcije koja se proteže do najviših vojnih krugova.
Iako je ovo na površini još jedan njegov ratni film, ovo je po mnogočemu zaokret u Milićevoj filmografiji i dokaz da bi mu promjena ambijenta itekako dobro došla jer, u ovom slučaju, ratište u BiH više je polazišna točka nego nešto čime se film aktivno bavi, a kako vrijeme odmiče, činjenica da se sve odvija u Bosni 1993. za prosječnog gledatelja ima sve manje značaja.
Štoviše, film daleko bolje funkcionira u trenucima kad se fokus prebaci s ratišta i ratne svakodnevice na istragu koju Ilija vodi.
A budući da većinu vremena pratimo Iliju, promatramo ga dok prolazi unutarnje bitke, špijunira izdajnike iz grmlja i smišlja kako im se što brutalnije osvetiti, prilično je bitno da u glavnoj ulozi imamo nekoga tko će sve to biti u stanju iznijeti na vlastitim leđima. Ili točnije, na licu.
Na svu sreću, Božji gnjev ima Ivu Krešića kojeg, iskreno, još ni u čemu drugom nisam gledao, ali je izvrsno utjelovio čovjeka opsjednutog potragom za pravdom. Postoje glumci koji ne moraju ništa ni izgovoriti, dovoljno je da se pojave na ekranu i jednostavno im vjerujete zbog te neke urođene autentičnosti. Krešić jednostavno pripada ovom filmu.
Ne želim previše spojlati priču, ali kao što sam već napisao, čim se radnja odmakne od rata i zagazi na teren trilera, film se počinje kretati u pravom smjeru.
Doduše, u želji da što kvalitetnije stvori odnose između Ilije i njegovih suboraca, dio vremena potrošen je na sporedne likove, ali ne toliko da bi nam do njih bilo stalo, pa neke scene jednostavno nedovoljno jako pogađaju. To je posebno očito u posljednjoj trećini filma kada je više nego očito da bi neki događaji kod nas trebali izazvati emocionalnu reakciju, ali to se ne dogodi jer o njegovim prijateljima i neprijateljima jednostavno ne znamo dovoljno.
Božji gnjev kvalitetan je ratni triler i možda i najbolji Milićev film dosad. Zbog svoje malo kompleksnije priče vjerojatno neće izazvati reakcije kao što je to bio slučaj s Brojem 55, koji je usmenom predajom postao "film koji morate pogledati", ali pokazuje da redatelju leže i narativno kompleksniji filmovi. Štoviše, bilo bi itekako zanimljivo vidjeti ga u drugim žanrovima i filmovima čija radnja nije smještena u Domovinski rat.