Ono malo istinskih filmofila, koji nisu naoružani samo ljubavlju prema filmu već i ozbiljnom količinom sati provedenih ispred velikih ekrana, svjesno je činjenice da je horor najugroženiji filmski žanr i da sve manje naslova uspijeva dobaciti do statusa kakav su, primjerice, imali japanski horori početkom milenija, onog što nam je krajem 90-ih učinilo Šesto čulo M. Night Shyamalana, 80-ih Isijavanje Stanleyja Kubricka ili, ako ćete baš do 70-ih, prisjetimo se kultnog Istjerivača đavola koji je napunio 50 godina.
To će vam najbolje posvjedočiti činjenica da, osim par replika među kojima su “I see dead people”, “Here’s Johnny” ili “Is this Clarice”, nema baš svježijih rečenica koje su se iz horora ugnijezdile u popularnoj kulturi. Stavljamo desnu ruku na panj u okladi da baš sada možete otpjevušiti samo score iz Noći vještica, Psiha i Ralja.
Razloga je nekoliko. Žanr koji se poigrava s našim noćnim morama i zlom koje dolazi od natprirodnog uništili su hipernasilni filmovi i krajnosti u koje su otišli.
Što smo gledali posljednjih godina? Ekstenzivnu franšizu Halloween, klaune u vidu Ita i Terrifiera, zbog čijeg je čupanja iznutrica hitna pomoć intervenirala u kinima. Dugoočekivani nastavak Teksaškog masakra motornom pilom nije bogznakako “izrezao” gledatelje na Netflixu.
Istina, dogodilo se par iznenađenja u vidu zapaženih naslova Black Phone, The Menu i The Piggy, španjolskog horora čiji je promotivni poster baš ovakav kakav stoji u zaglavlju ovog teksta. Žena u krvavoj haljini koja mahnito bježi od nečeg, jer je to nešto pokušava uhvatiti ili je ona ta koja kreira krvavi pir.
>>Tu smo došli do upozorenja o spojlanju
The Outerwaters je nova senzacija koja počiva na “ljudi povraćaju u kinima” udici, ali je doista neobičan u moru produkcije horora, što je uostalom i razlog zašto o njemu pišemo. Priča debitantskog filma Robbieja Banfitcha, koji također glumi u njemu, prati skupinu od nekoliko tridesetogodišnjaka koji kreću u pustinju u nadi da će snimiti savršen glazbeni video.
Dva brata, Robbie i Scott Zagorac (!), udružena s pjevačicom i make-up artisticom i ne slute u što će se pretvoriti njihova avantura ispunjena magarcima, crvima, gas maskama, sjekirama i tjelesnim tečnostima.
The Outwaters počinje zastrašujućim pozivom 911 službi, u kojem čujemo isključivo glas operaterke koja pokušava dobiti suvisli odgovor pozivateljice. Ona vrišti iz petnih žila dok se u pozadini čuju uznemirujući zvukovi.
Odmah je jasno da smo uvučeni u ono što će nas dezorijentirati i prestraviti, iako se sve u prvi mah čini kao stereotipna, pomalo izlizana priča. Snimatelj Robbie (igra ga redatelj Banfitch) kamerom bilježi trenutke ekipe u pustinji.
Snimke pratimo uglavnom kronološki i u hipnotizirajućem ritmu jer je priča filma sve ono što je uhvaćeno na pronađenim SD karticama, pet godina nakon što je četvero ljudi nestalo u kalifornijskoj pustinji Mojave, u kojoj je čuvena Dolina smrti.
Da, ovo je nešto poput užasavajuće niskobudžetne avanture The Blair Witch Project pa očekujte puno šatora, baterijskih lampi uperenih u izbuljena lica i subjektivnih kadrova čiji rakursi postaju sve neobičniji, a pustinja izobličena noćna mora iz koje nema buđenja.
Dizajn zvuka je ono što nosi cijelu priču, ovo je film koji se sluša dok zamišljate što proizvodi tako jezive i ljigave šumove i pokušavate otkriti zašto se životinje ponašaju tako čudno. Naravno, da saznate što ih uzrokuje, morate pogledati film.
Alegorija o žanru horora
Ima nešto autoreferencijalno u priči redatelja Banfitcha. The Outerwaters se može iščitati kao alegorija o tome što se događa sa žanrom horora. Kada se filmaši otisnu na put da snime nešto nesvakidašnje, lutanje se pretvara u avanturu koja će sasvim sigurno završiti neslavno. Oni se nasuču na prevelikim očekivanjima publike, svemu onom što su na filmu vidjeli do sada i neće propustiti priliku da filmu iščupaju srce kao nemilosrdni IMDB glasači (kao i The Outwatersu s pišljivih 5.1).
Da, horori se uglavnom na to i svode. Na dvosatno promatranje priče koja ne može biti spojlana jer znate sve postavke žanra, ali ipak očekujete drugi put do cilja. Likovi umiru redom, onako kako njihove mane zaslužuju biti kažnjene, a ponekad ni onaj glavni ne preživi. To iskustvo, taj filmski put, za neke biva voajersko promatranje odlazaka u smrt, a samo rijetki naslovi nas uspijevaju staviti u stanje egzistencijalističke strave.
The Outwaters, sa svojim šarmom nezavisnog filma, jedan je od njih. Nije to film koji će promijeniti tijekove svjetske kinematografije, kao Psycho, u kojem je Hitchcock ubio glavnu junakinju u petnaestoj minuti filma, ali će vam donijeti sve ono na što nećete biti pripremljeni. Ne trebaju vam kokice i gazirani napici, samo jak želudac, za koji je poželjno da bude prazan.
Inače, zanimljivo je da je prošla godina bila plodonosna kada je u pitanju produkcija horora. Osim što je završena (ako zaista jest) najdugovječnija horor franšiza Halloween, u 2022. su snimljeni još jedan nastavak Vriska, novi hvaljeni film M. Nighta Shyamalana Knock on the Cabin, zatim neobična verzija priče o Winnieju the Poohu koji ubija i još jednom medvjedu koji ubija u horor-komediji Cocaine Bear. Kritika i publika su dosta govorile i o Infinity Poolu, bizarnom hororu snimljenom u Šibeniku.