IMA SCENA u Sopranosima kad Carmela i onaj svećenik koji joj se sviđa pričaju kako je Kum 2 sjajan, možda i bolji od prvog dijela, a kao jednu od kvaliteta navode kameru Gordona Willisa. Jasno je iz njihovih naklapanja da su oboje filmofili, pa možda nije neobično ni nerealno da oni znaju za Willisa i cijene njegov rad. Međutim, Willisovo se ime rijetko može čuti kada se govori o slavi holivudskih sedamdesetih i promjenama nabolje koje je to desetljeće donijelo.
Ovaj značajan snimatelj svog vremena bez sumnje je bio esencijalan za prvi i drugi dio Kuma, kao i za djela Woodyja Allena, Alana J. Pakule, Hala Ashbyja i Jamesa Bridgesa u tom periodu. Svaki kadar koji je Willis kreirao po svom uvjerenju može biti sam po sebi poster za film i ne bi mu bilo bolje reklame.
Bilo da su u pitanju očiti trijumfi - međusobno tako različiti kao npr. kontrastne boje između blještavo svjetlećeg vjenčanja Vitove kćeri i tmine njegove kancelarije koje se neprestano sudaraju u ranoj fazi prvog dijela - nostalgičnom paletom oslikan prikaz kraja u kojem je mladi Don stasao dvadesetih godina u drugom dijelu, urbana zarobljenost koju je dočarao u Pakulinoj "paranoja" trilogiji (Klute, Svi predsjednikovi ljudi, Parallax view) ili nikad ljepši New York u crno-bijeloj fotografiji Allenovog Manhattana...
Ni nominacije za Oscar ni Oscara
Sve su to znali i spomenuti redatelji koji su ga doslovno molili za suradnju i koji su ga puštali da izrazi sve što nosi u sebi, jedino to sramotna Akademija nije znala, pa čovjek nije dobio Oscara ni za jedno od navedenih djela, čak ni pišljivu nominaciju, iako su njegovi filmovi uzimali nagrade u drugim kategorijama.
Kasnije je nominiran za Zelig (doista je bez greške uskrsnuo eru nijemog filma) i Kum 3, ali pozlaćenog čovječuljka nije osvojio. Kao što bi on sam rekao: "Hollywood ne pati od pretjerano dobrog ukusa."
S Allenom je najčešće radio, pored spomenutih Manhattana i Zeliga, tu su i Annie Hall, Purpurna ruža Caira, Sjećanje na zvjezdanu prašinu, Broadway Danny Rose, još oko 30 naslova, a jednom u karijeri se okušao i u području režije. Snimio je film Windows, ali nije mu se pretjerano svidjelo iskustvo i vratio se onomu u čemu je najbolji.
Francis Ford Coppola ga je uspoređivao s umjetnicima renesanse, kolega Conrad Hall ga je nazvao Princom tame, a i bez te hvale bi mogao proći. Willisov posao i nije da se o njemu mnogo govori, već samo da se vidi i osjeti. Preminuo je 2014. godine s 83 godine i ostavio dovoljno toga i za oči i za emociju. Gordon Hugh Willis Jr.