ŽIVOTNA priča Lamonta Nasha djeluje kao scenarij iz horor filma, s jedinom razlikom što ova priča ima sretan završetak. Kada je Lamont bio u vrtiću, tata ga je pokušao udaviti u kadi vruće vode. S pet godina je završio u domu za nezbrinutu djecu, a nekoliko privremenih staratelja kod kojih je bio tijekom osnovne škole nastavili su fizičko i psihičko zlostavljanje.
Nash je bio jako mršavo dijete većinu djetinjstva i to je, uz činjenicu da je posvojen, bio jedan od glavnih razloga za maltretiranje u osnovnoj školi. Škola je postala mjesto u kojem se najviše tukao, a uz sve navedeno, bolovao je i od ADHD-a. U dobi od 15 godina Nasha su u školi pretukli do te mjere da se vratio u stan i predozirao Prozacom. Na sreću, na vrijeme su ga našli i smjestili u bolnicu za psihičke bolesti.
"Kada sam konačno izašao iz nje, sam sam našao jedan smještaj, a moj socijalni radnik mi je rekao da zaboravim srednju školu jer da to za mene nije opcija. Morao sam naći posao da bih se mogao prehraniti, a iz škole su me ispisali jer sam previše zaostajao u gradivu", objasnio je Nash u intervjuu za Men's Health.
Uspio se nekako snaći i našao je stalan posao u jednoj teretani, gdje je uz rad počeo i vježbati. Kada mu je bila 21 godina, jedan dan mu je u teretani prišla nepoznata žena i ponudila mu da sudjeluje na audiciji za jednu školu za manekene. Audicija je prošla odlično; škola je pokazala interes za njega, ali Nash nije imao dovoljno novaca da bi si priuštio njihove tečajeve. Tu mu se, prema vlastitim riječima, prvi put u životu dogodilo da mu se sreća osmjehne.
Iskreno je objasnio u čemu je problemi kada su u školi čuli za njegovu životnu priču, odlučili su mu pomoći. Primili su ga, a prva stvar koju su mu savjetovali je da poradi na težini. Iako je imao dobru figuru, bio je na granici mršavosti i škola mu je preporučila rad s osobnim trenerom. Uspio se dogovoriti s jednim trenerom u teretani u kojoj je radio i počeo je s treninzima.
Prva stvar na kojoj je morao poraditi bila je njegova prehrana. Obožavao je fast food i koristio je svaku priliku koju je mogao da pojede pizzu ili tacose. Sada je tu hranu izbacio iz prehrane i umjesto nje uveo proteine, zdrave masti i neprerađene ugljikohidrate. Svaki dan je trenirao i primijetio je da mu je teretana postala mjesto u kojem mu je ugodno te da mu pomaže s mentalnim zdravljem.
"Vježbanje je postalo moja terapija. Odrastajući, bio sam uvjeren da sam ja kriv za većinu ružnih stvari koje su mi se dogodile u životu. Iz tog razmišljanja su me prenuli rad u teretani i moji mentori", objasnio je Nash.
Nakon samo godine dana primijetio je velike pomake u izgledu, a nije bio jedini u tome. Ljudi su počeli komentirati njegov izgled i snagu, što mu je pomoglo u izgrađivanju samopouzdanja. Konačno je počeo i s manekenstvom, a radio je kampanje u Detroitu, Chicagu, New Yorku i Fresnu.
Bez obzira na taj angažman, teretana mu je ostala prva ljubav i s vremenom je uspio dobiti i certifikat za osobnog trenera. Jedan vikend je član njegove crkvene zajednice primijetio da trenira grupu ljudi i to rekao župniku, a isti mu je odmah ponudio prazno skladište crkve da pokrene vlastitu teretanu.
Uz puno truda, teretana je počela s radom, a Nash se u dobi od 41 godine počeo usporedno baviti i bodybuildingom. S 43 godine prvi put je pobijedio na natjecanju u Fresnu.
Svjestan je koliki put je prešao od svojih traumatičnih početaka te želi pomoći djeci koja se nalaze u sličnoj poziciji. Zato je i pokrenuo zakladu Overcomers, čiji je cilj pomoći djeci koja odrastaju u domovima za nezbrinutu djecu ili kod privremenih skrbnika da se vježbajući riješe traume i agresije.