KADA se odlučite na odlazak u teretanu, vjerojatno će vas zanimati ponuda, cijena, koju opremu možete koristiti ili koliko ima svlačionica. No Alison Feller zanima samo jedna stvar - koliko je toaleta u teretani. Isto vrijedi i za maratone na kojima sudjeluje.
Naime, Alison ima Crohnovu bolest. Riječ je o kroničnoj upalnoj bolesti crijeva koja zahvaća potpunu debljinu crijevne stijenke, a najčešće se pojavljuje u najnižim dijelovima tankog crijeva, no može zahvatiti i cijeli probavni trakt, od usne šupljine do anusa. Uz to, uz nju se veže poseban, strog režim prehrane, a najčešće zahtijeva i potpuno prilagođavanje života.
Kad im se stanje pogorša, pacijenti imaju česte proljeve, rektalno krvarenje i vrućicu. Bol, umor i gubitak težine također su učestali.
Da su takve ekstremne situacije gotovo svakodnevica ljudi oboljelih od ove bolesti, slaže se i Alison koja se s njom bori od svoje dvanaeste godine.
"Osjećam se ili nevjerojatno ili užasno. Doista ne postoji sredina", ispričala je te dodala kako je takav život često frustrira.
Nije rijetkost da zbog proljeva "zaglavi" u toaletu kada bi već trebala biti na poslu ili treningu.
"Malo je stvari u životu toliko obeshrabrujuće i neugodnije od nezgode u mom stanu, nekoliko koraka od vlastitog toaleta. Imam 33 godine, a ponekad pokakam hlače", iskreno piše na svom blogu.
No sve to je nije spriječilo da živi aktivnim životom. Osim što redovno trenira u teretani, u posljednjih deset godina otrčala je sedam maratona, 29 polumaratona i nebrojeno kraćih utrka.
Pitate se kako osoba koja se često zbog potencijalnih nezgoda boji napustiti vlastiti stan i prošetati psa može otrčati više od 42 kilometra? Alison kaže da se sve svodi na predanost, spremnost na fleksibilnost i mijenjanje planova te sposobnost da se ne grizemo ako ne ide sve prema planu.
Iako se sportom bavi od djetinjstva, trčati je počela tek prije deset godina. Već nakon godine dana sudjelovala je u prvom polumaratonu kojim se skupljao novac za fondaciju koja pomaže oboljelima od Crohnove bolesti i kolitisa.
Kako kaže, najdraži joj je maraton koji se održava u New Yorku, i to zbog jednog praktičnog razloga - gotovo na svakom koraku imaju pokretni toalet.
Ipak, kaže da planira i dalje sudjelovati u maratonima i drugim utrkama, ali samo ako se u tom trenutku osjeća potpuno zdravo. Priznaje da ne može potpuno uživati ako nakon svakog otrčanog kilometra mora posjetiti toalet. Takve utrke joj izazivaju stres i pogoršavaju cjelokupnu situaciju.
"Trčanje mi je jako važno. Ono mi pomaže da se osjećam kao čovjek. No ponekad sam se previše tjerala pa sada pokušavam slušati svoje tijelo. Ako uspijem otrčati utrku, super, ali ako taj dan moram sjediti na podu kupaonice, i to je u redu", objasnila je Alison za Prevention.
Iako obožava biti aktivna i mnogi ljudi s Crohnovom bolešću ruše tjelesne i mentalne granice, smatra da ne moraju svi slijediti njen primjer. Ipak, vjeruje da bi svima bilo lakše da pronađu sport koji će im pomoći da se osjećaju bolje.
"Normalno je osjećati strah na početku jer nikada ne znate kada će vas tijelo zaustaviti. No vjerujem da su mentalne barijere ipak naše najveće prepreke", zaključila je.