STARI KOTAČ u Prečkom kultno je mjesto ne samo zagrebačke nego i roštiljske scene u širim okvirima. Kada sam kao student došao u metropolu, prije sam otišao posjetiti ovaj lokal nego katedralu. Kotač je tada, krajem 90-ih, ali i sve do prije desetak godina, bio uređen bazično, kao što old school roštiljana i treba biti.
Terasa s tendom te njen posebno lijepi, mali dio u hladu vinove loze, zatim plastični stolovi i stolice, neveliki izbor pića i jela, ali što je daleko najbitnije, vrhunsko meso s roštilja. Kotač je i tada, kao i sada, imao i zatvoreni prostor, ali njegov zaštitni znak bila je i ostala terasa.
Sjećam se da su mi tada u Starom kotaču smetale dvije njegove posebnosti: ćevapa je u porciji bilo tek sedam i nije u ponudi bilo lepinja ili somuna, nego obični bijeli kruh narezan na šnite. Činjenica je da su ćevapi bili natprosječno veliki te još natprosječnije slasni i ukusni, ali uvijek mi ih je bilo premalo.
Također, takav vrhunski roštilj naprosto se mora jesti s odgovarajućim krušnim proizvodom. Prošlo je puno godina. Stari kotač promijenio je vlasnika, ali i izgled terase i izbor pića. Terasa je sada komfornija, modernija, bolje zaštićena od kiše i hladnoće, ali opet dovoljno otvorena.
Nema više ni onih šarmantnih starih stolova i stolica. Piva ima daleko više vrsta nego prije. Ipak, moramo i ovdje ponoviti svakidašnju jadikovku. Okej, Stari kotač je mjesto stare škole i ni ne treba ga prljati novotarijama, ali mjesto s ovako vrhunskim roštiljem moralo bi imati par odgovarajućih craft piva.
Stari kotač radi, razjasnimo to odmah, najbolje ćevape u gradu, ali uz jednu napomenu. Za razliku od gotovo svih roštilja u gradu i državi, Stari kotač ćevape i pljeskavice pravi od junetine. Ovdje dakle nema prevare sa svinjetinom, sodom bikarbonom, začinima i ostalim umjetnim užasima zbog čega vam dugo nakon konzumacije ostane osjećaj težine u želucu, a podriganac vas dugo kasnije podsjeća što ste pojeli.
Kada zagrizete prvi komad ćevapa u Starom kotaču odmah se kuži da je riječ o jedinim pravim ćevapima, a to su juneći. Osim toga, rađeni su od "krtog", dakle najboljeg mesa. Naizgled apsurdno, ali tako dolazimo i do jedinog problema s njima. Fali im malo masti i slasti. Zato bi u Kotaču trebali dodati malo mesa iz nekog masnijeg dijela životinjskog tijela, recimo lopatice.
Zato što smo se uvjerili na ovaj nedostatak, uzeli smo ćevape sa sirom. Tako pojačani ukusnom i primjerenom masnoćom te još obogaćeni sirom, doista su za prste lizati, najbolji u Zagrebu. I dalje ih je samo sedam u porciji, ali su i dalje lijepo duguljasti i mogu se naručiti na komade (6 kuna svaki), tako da klasičnu desetku složite za 60 kuna.
Osim ćevapa sa sirom uzeli smo i malu platu, za jednu osobu. Sve što je bilo i na njoj je od mesa top kvalitete, kako od spomenute junetine, tako i obroci pripravljeni od svinjetine. Kotlet je bio mekan i sočan, kao i ražnjići, a kobasica ukusna i pikantna upravo koliko treba te srećom ne previše masna. Sve pohvale zaslužuju i salate.
Uzeli smo jednu od rajčice, koja je bila perfektna te ništa lošiju šopsku. Slana, dosta začinjena i octena. Posebno nam se u njoj svidio sir slan i pikantan kao da je kačkavalj. Jedina zamjerka koja se može uputiti Starom kotaču su lepinje. Sada ih dakle imaju, ali iz nekog neshvatljivog razloga ih u ovom restoranu obilnih porcija za stol donose premalo.
Bili smo tamo dva puta u posljednje vrijeme. Prvi put kao društvo od tri muškarca i uz jela smo dobili ukupno tek jednu jedinu lepinju razrezanu na četiri djela, a na pojačanje tog neshvatljivo siromašnog krušnog fonda predugo smo čekali, a i kada smo ga konačno dočekali, opet smo dobili samo jednu lepinju. Idući posjet, kada nas je za stolom bilo dvoje, ista priča. Osim toga, lepinje su bile zagorene.
Koliko platiš: Okej
Koliko se najedeš: Najedeš se
Ukupni dojam: Najbolji ćevapi u gradu i općenito sjajan roštilj. Jedina zamjerka premalo lepinja
Ćevapi sa sirom
Ćevapi obični
Pljeskavica
Kotleti
Kobasica
Šopska salata
Lepinje
Cijene
Čistoća
Ljubaznost