OTKAD se Fallout "presvukao" iz svog izometrijskog u FPS ruho, mnogi ljubitelji klasičnih RPG-ova tražili su adekvatnog nasljednika. I većina je očekivala da će to biti upravo Weird West koji je ekipa iz WolfEye Studiosa opisala kao "Fallout 1 ili 2 s malo više akcije".
I nisu lagali, prebjezi iz Arkanea uspjeli su stvoriti osuvremenjenu verziju Fallouta koja ne djeluje kao klon, već više kao igra koja u svojoj srži nosi duh kultnog RPG-a dok u isto vrijeme nudi dovoljno vlastitih ideja kako bi se svidjela i novim igračima kojima su usporedbe s prastarom igrom iz 1997., u najgorem slučaju, nejasne ili, u najboljem slučaju, samo apstraktni tag-line.
Novi stari Fallout već imamo
Ipak, prevelike potrebe za "novim Falloutom" nije bilo jer, osim što smo dobili gomilu naslova iz prvog lica, jedan od tvoraca originala, Brian Fargo, još je krajem 2020. izbacio fenomenalni treći nastavak Wastelanda čiji je prvi dio i stvorio temelje na kojima je originalni Fallout nastao. Ovu kombinaciju postapokaliptične atmosfere i turn-based borbe koja puno toga posuđuje od X-Coma mogli bismo nazvati i ultimativnim nasljednikom Fallouta koji smo očekivali.
Weird West nije novi izometrijski RPG koji će pomaknuti granice ni probuditi ljubav prema klasičnom žanru koji već ima niz novih i daleko boljih predstavnika, ali svakako zavrjeđuje našu pažnju jer WolfEye donosi neke svježe ideje koje zaslužuju poštovanje.
Priče kao poglavlja
Priča prati nekoliko likova koji pokušavaju preživjeti na Divljem zapadu, ali ne onom iz klasičnih kaubojaca, već nečemu što se naziva "weird western" (hibrid žanrova s brojnim elementima fantasyja, horora i SF-a). Pratimo pet različitih priča koje objedinjuje potraga za odgovorom na pitanje tko stoji iza simbola s kojima se svaki od likova budi utisnutim na vratu.
I dok lovkinja na ucjene traži otetog supruga, "čovjek-svinja" osvetu za jezivu transformaciju, a mladi indijanski lovac brani svoj dom od duha pohlepe, tu su još i vukodlak i vještica čije ćete priče sami otkrivati.
Sve su priče osmišljene kao poglavlja, a nakon što završite jedno, automatski nastavljate priču s drugim likom dok su njihove avanture isprepletene. Naime, svakog od prošlih likova možete angažirati da vas prati u vašem tumaranju prerijom i svaka odluka koju donesete ostavlja posljedice i nepodmirene račune od poglavlja do poglavlja.
Primjerice, neki likovi koje ste susreli na početku igre s jednim od junaka vratit će se kasnije, tijekom igre s drugim junakom.
Dobre ideje, loše izvedbe
WolfEye ovdje se poigrao s jednom od ideja Fallouta da svaka odluka igrača ima posljedice, ali tu dolazimo do nekoliko problema. Za početak, odradili su to na originalan način, ali posljedice vaših odluka manje su očite ili pak nemate osjećaj da su pretjerano bitne.
Većinom se svode na to da će dobro djelo biti nagrađeno "prijateljima" koji će se uključiti u okršaje u trenucima kada vam je pomoć najpotrebnija. I dok je to u teoriji odlična ideja, u praksi se radi o konceptu koji nije ništa više od podsjetnika na neki vaš potez. Zgodno, ali ništa više od toga.
Osim toga, osjeća se određena lijenost što se tiče tobože bitnih odluka koje donosite i koje se svode na klasični binarni pristup koji smo zamjerali mnogim slabije razrađenim RPG naslovima. Neke će možda privući taj pojednostavljeni sustav, ali kad se sve vaše odluke svedu na dobar i zao odgovor, stvari vrlo brzo postanu naporne.
Neprestano imate osjećaj da je to moglo biti bolje izvedeno
Ono što također funkcionira više u teoriji nego praksi je odluka tvoraca da borbe ne pretvore u još jednu blijedu kopiju turn-based sistema koji smo u ovoj fazi previše puta vidjeli, već da se okrenu konceptu "twin stick shootera".
Sve to funkcionira gotovo savršeno do trenutka kad vas okruži više od tri neprijatelja. Tada se stvari pretvaraju u nepregledni kaos gdje nema vremena za taktiku, već se sve svodi na mahnitu pucačinu. Dobra stvar je to da postoji "bullet-time" pa se Weird West ekspresno pretvara u RPG verziju Maxa Paynea, što je zabavno, ali neprestano imate osjećaj da je to moglo biti bolje izvedeno.
To se prvenstveno odnosi na kontrole. Naime, igru sam igrao na Xboxu pa ne znam kako sve funkcionira na PC-ju, ali na konzoli se borite s kontrolama svaki put kada istovremeno morate nišaniti, pucati, usporavati vrijeme i koristiti skillove, a kako igra odmiče, sve je veća potreba za multitaskingom koji ćete s vremenom svladati, ali nikada neće postati manje frustrirajuće iskustvo.
A kad smo već kod frustracija, tu je i inventar koji u sjećanje priziva Fallout, ali na najgori mogući način.
Dakle, sve ono što ste mrzili 1997. mrzit ćete i 2022. jer sve je vrlo nepregledno i pretjerano komplicirano, a ne pomaže ni to da je korištenje inventara članova vaše ekipe uvjetovano time da s njima prvo trebate započeti razgovor da biste uopće došli do opcije razmjene predmeta. Ukratko, imate osjećaj da je od Fallouta, barem u ovom kontekstu, prošlo pet, a ne 25 godina.
Atmosfera je tu, ali to je više-manje to
E sad, sve ovo djeluje kao predugi niz kritika na račun igre i sve napisano stoji, ali unatoč ovim nedostacima, jednom kad vas uhvati, igra vas ne pušta. Od zanimljivih priča koje vas istog trenutka uvlače do solidno napisanih dijaloga, odličnog soundtracka i vizualnog pristupa koji u sjećanje priziva Borderlands.
Tu i tamo nailazite na crni humor nalik onom iz Fallouta, ali, realno, Wasteland je taj hommage odradio daleko bolje. Ipak, već u prvim minutama osjećate nalet nostalgije koja vas brzinski vraća u dane kada ste znatiželjno tumarali američkom pustoši i otkrivali čari postapokaliptičnog retro-futurizma koji je ovdje zamijenjen (weird) western tematikom.
WolfEye taj je dio posla odradio besprijekorno i, premda priče nisu ujednačene, vrlo se brzo privikavate na novi set pravila i stilova igre karakterističnih za svakog od junaka. Iako će te neprestane promjene donekle ubiti osjećaj kontinuiteta na koji smo navikli u RPG naslovima, treba odati priznanje tvorcima koji su pokušali unijeti svježe ideje u stari žanr.
Dobri temelji, ali...
Ovdje dolazimo i do onog bitnog RPG elementa, a to je razvijanje vještina koje se resetiraju svaki put kada preuzmete kontrolu nad novim junakom. U isto vrijeme perkovi su nešto što ostaje od lika do lika i taj dio bez prekida poboljšavate kroz igru.
Realno, stvari su u ovom slučaju mogle biti daleko bolje jer, izuzmemo li četiri glavne vještine koje su različite za svakog od pet junaka, pomalo je frustrirajuće to što ćete skillove za oružja morati iznova razvijati.
Tim više jer sve te vještine same po sebi nisu posebno zanimljive i većinu ih vremena razvijate ne zato što to iskreno želite, već zato što ste slučajno uočili da imate gomilu nepotrošenih bodova koje morate nekako raspodijeliti.
U onim bitnim, RPG dijelovima djeluje iznenađujuće siromašno
A čak i ako to zaboravite učiniti, razlike s njima ili bez njih su gotovo zanemarive. Naime, igra nema klasični "level up", već pronalazite tzv. "Nimpove" i zlatne karte koje koristite za otvaranje novih vještina i perkova, ali premalo je situacija u kojima će bilo koji od tih skillova ili perkova biti presudan. Da, borba će biti raznolikija, ali to je više-manje to.
Sve u svemu, Weird West je u nekim dijelovima odličan (likovi i priča), u nekim solidan (borba), ali u onim bitnim, RPG dijelovima djeluje iznenađujuće siromašno. U tom kontekstu u mnogočemu podsjeća na Cyberpunk 2077 koji je solidan kao shooter (kad i ako radi), ali bezvezan kao RPG (čak i nakon brojnih popravaka).
S druge strane, zagriženi fanovi Fallouta trebali bi provjeriti Weird West jer zabavno je vidjeti da duh kultne igre živi i 25 godina kasnije, ali ako tražite punokrvnog nasljednika, ne treba vam više od trećeg Wastelanda. WolfEye postavio je više nego dobre temelje na kojima je izgradio zabavan, ali ne pretjerano dobar RPG naslov koji je podbacio u dijelovima bitnim za žanr.