O bože, može li naslov više vući na mizoginiju, a i sama tematika? No, nismo mi snimili filmove bez žena, već ih samo redamo.
U vrijeme kad se ne smije napraviti film bez bar pet manjina zanimljivo je spomenuti kako se nekad čak mogao snimiti bez čitavog jednog spola, tj. roda ili kako bi se to već danas zvalo.
I ovisno o prisutnosti žena/žene u privatnom životu, jedan gledatelj će reći: "Dobro je, da malo odmorim mozak i uši", a netko drugi će se zapitati: "Pa u što da gledam kad nema žena?" Oba razmišljanja poštujemo i oba su validna.
Prije svega treba naglasiti da je pred nama deset zaista dobrih filmova, a razlog što nemaju istaknute ženske uloge leži u tome što ženska prisutnost ne bi popravila kvalitetu priče, kao što postoje i neke druge priče koje ne zahtijevaju muškarce. Zato je ova lista zaista dobra lekcija inkluzivnosti, koja poručuje da nije potrebno nametati ništa u scenarij.
Jednostavno je u nekim djelima potrebno da Indijci i Meksikanci budu prisutni, u nekima da ih nema, negdje se ne može bez gejeva, negdje može, a, eto, čak se i bez žena može.
Ali i tamo gdje nema ženskih hormona, gdje je to čak i pravilo, opet ih mora biti, tako da se u nekim od navedenih djela tu i tamo pojavi u pozadini gospođica ili gospođa koja ponekad čak nešto i izgovori, no računamo da je bolje istaknuti značajne filmove u kojima ima i 1% damskog učinka nego beznačajne u kojima ga nema uopće. Cilj nije naći satisfakciju u nepostojećem sudjelovanju žena (to već zvuči malo mizogino), nego kvalitetu tamo gdje su neprimjetne.
Pred vama je deset ostvarenja, gledali smo da budu žanrovski prošarana, tako da ne pretjeramo s ratnim, ratno-podmorničkim ili recimo zatvorskim filmovima, gdje je prirodno da momci uzaludno maštaju o mirisu parfema i dodiru areola, već da se tu spomenu i neka staništa gdje nije toliko nelogično da ženska noga kroči.
No dosta priče, uronimo u popis.
10. Sleuth / Njuškalo (1972.)
Režija: Joseph L. Mankiewicz
Žanrovi/podžanrovi: misterija, triler
Nikad lakše nije bilo izbjeći prisutnost žene nego u slučaju ovog filma jer je napisan za dvije muške uloge i nijednu više. Još kada se doda da su te dvije dodijeljene Laurenceu Olivieru i Michaelu Caineu, onda je bez sumnje jasno da im nije ni bila potrebna treća osoba, bila ona muškarac ili žena.
Dovitljiva, zabavna priča puna preokreta i interesantnih zapleta svodi se u velikoj mjeri na umjetnost pravljenja više od manje, a umijeće dva britanska (mega)majstora glume sve to čini laganim. Zanimljivo je da je režiju potpisao Mankiewicz, koji je par desetljeća ranije snimio Sve o Eve, također žestoko verbalno-kamerni film, ali taj je bio u ogromnoj mjeri oslonjen na ženske likove. Nije pogriješio ni u tom ni u ovom slučaju.
Alternativa Njuškalu može biti Moja večera s Andreom (1981.), koji se također svodi na dijaloge dva muškarca kroz cijeli film, ali Njuškalo je, iako manje ambiciozan i manje pretenciozan, ipak daleko zabavniji, pa zato dobiva prednost na ovoj listi zabavnog sadržaja.
9. The good, the bad and the ugly / Dobar, loš, zao (1966.)
Režija: Sergio Leone
Žanrovi/podžanrovi: vestern, avantura
Kako se može Dobar, loš, zao nalaziti na 9. mjestu bilo koje liste na svijetu, a kamoli ovako usko tematizirane, vjerojatno je prvo pitanje koje bi svakom objektivnom promatraču palo na pamet. Razlog: previše žena.
Spomenuli smo u uvodu da će ih ipak biti s vremena na vrijeme, a u Leoneovom epskom klasiku ih je najviše. Prije svega se Angel Eyes (Lee Van Cleef) susretao s njima, jednoj je ubio muža pa se onesvijestila, a s jednom je čak i pričao (!) tražeći Billa Carsona.
Ipak, film traje tri sata, a otprilike 2 sata i 59 minuta je trajanje svemuškog vremena i, kad ga već toliko ima, onda bi bilo nefer ne uključiti jedan od najboljih i vesterna i generalno filmova svih vremena na našu skromnu listu.
8. Glengarry Glen Ross (1982.)
Režija: James Foley
Žanr: drama
Otprilike idemo iz krajnosti u krajnost s ostvarenjima u kojima se ili previše govori ili previše puca, pa od silne spike i puškaranja dame ne mogu doći na red. Bit će toga još dosta do kraja liste, a Glengarry spada opet u verbalnu kategoriju. I to s naglaskom na verbalno nasilje.
U svijetu prodavača magle (gotovo doslovno) brzo se priča, dosta se psuje, još više vrijeđa, malo se kaže i, dok se svi sa svojim mizernim problemima izredaju, jednostavno nema vremena da se tu pojavi i neka gospođica da još malo zamuti situaciju.
Trgovina sumnjivim nekretninama je prije 30-40 godina svakako bila muški posao kojim su gladna usta hranili oni muškarci koji nisu sposobni ni za što pametnije, tako da bi i nerealistično bilo postaviti neku damu da se s njima naganja.
Opet, razlog niskog mjesta je par žena koje se na sekundu ili dvije pojave, ali zaista bi više od toga bilo suvišno. Uostalom, što će vam još i žene da se svađaju kad to tako savršeno rade Al Pacino, Ed Harris, Jack Lemmon, Alan Arkin, Alec Baldwin, Kevin Spacey i Jonathan Pryce? Nema gdje igla pasti od glumačke moći i razboritosti.
7. The enemy below / Obračun na Atlantiku (1957.)
Režija: Dick Powell
Žanrovi/podžanrovi: ratni film, triler, podmornički triler, akcija, drama
Kad smo kod glumačke moći, ona se kao na mjesečini oslikala i u ovom filmu u izvedbama Roberta Mitchuma i Curda Jurgensa na različitim stranama u ratu. Mitchum kao vlažni san prosječnog Amerikanca da i on može biti takav, Jurgens kao najšvapskiji Švabo, obojica zapovjednici u svojim podmornicama i bez njihove autoritativne vladavine platnom opasno bi ženska ruka zafalila u Obračunu na Atlantiku. Budući da su bili vrijedni zadatka, nije ničeg nedostajalo i film je više nego uzbudljiv, ali i neočekivano dirljiv i čovječan.
Naravno, neka vrsta alternative je još bolji podmornički film, neupitno najbolji koji postoji, a to je Das boot, no njemačko remek-djelo malo više vara jer imamo plesačice u nekom trenutku, dok u Obračunu nemamo nijednu, ni pokrivenu ni otkrivenu, žensku oblinu. Dakle, bez jedne jedine žene su Mitchum, Jurgens i ekipa izdržali, pa im mora biti nagrada što su se našli ovdje umjesto jednog Das boota.
6. Reservoir dogs / Ulični psi (1992.)
Režija: Quentin Tarantino
Žanrovi/podžanrovi: krimi, triler, pljačkaški triler
Jedan od rijetkih pljačkaških filmova u kojem scena pljačke uopće nema, ali ne bi bili muškarci da malo više ne pričaju o svojim avanturama nego da ih stvarno vidimo na djelu.
Žena ima dosta u razgovorima momaka koji bi opljačkali draguljarnicu, od Kineskinje Toby u bilježnici gazde Joea do radnice koja je iznervirala Mr. Blondea toliko da je počeo pucati po svima. Međutim, u suštini je ovo film u kojem muškarci apsolutno dominiraju ekranom i, ako biste sa suprugom/djevojkom i mogli gledati druge Tarantinove filmove a da ona čak i uživa, ovaj bi predstavljao klasičnu grešku jer osim zgodnog Stevea Buscemija teško da se može naći nešto za žensko oko.
Doduše, u uvodu se detaljno analizira Madonnina pjesma Like a virgin. Možda se to može iskoristiti kao mamac...
5. Le trou / Rupa (1960.)
Režija: Jacques Becker
Žanrovi/podžanrovi: krimi, triler, zatvorski triler
Usudio bih se reći da je ovo najbolji rad snimljen kamerom o bijegu iz zatvora, svakako dosta bolji od serije Bijeg iz zatvora, ali bojim se da bi me spalili fanovi Shawshanka, tako da neka peto mjesto za Le trou bude samo jedan oblik preporuke za ovu nedovoljno poznatu filmčinu koja je nikad detaljnije i pedantnije opisala proces kopanja da se izađe iz najgore od najgorih rupa, one s rešetkama.
Nema žena, naravno, ali kao što rekosmo, za zatvorske filmove je to donekle i očekivano, pa i nije veliki fokus na nefeminiziranosti radnje. Samo čisti adrenalin u skučenom prostoru i gomila prljavih likova koji pričaju na francuskom i žele biti prljavi vani, a ne jedan s drugim.
4. The great escape / Veliki bijeg (1963.)
Režija: John Sturges
Žanrovi/podžanrovi: ratni film, triler, akcija, zatvorski film
Napisasmo u podžanrovima da je ovo zatvorski film, rekosmo maloprije da nema boljeg zatvorskog od Le trou, tako da ima nelogičnosti, ali malo bi bilo bezveze nazvati Sturgesovo djelo logoraškim, tako da neka s rezervom upadne u zatvorsku kategoriju.
Bijeg je tu, čak je i u naslovu, nikad veći naboj testosterona je tu, glavne mačo face su na pozicijama, a to podrazumijeva McQueena, Bronsona, Coburna, Garnera. Dakle, svi uvjeti za spektakl su tu, pa smo spektakl i dobili.
A ovaj film je toliko velik u neženskoj kategoriji da ga čak referencira drugi film iz te opskurne rubrike. To su Ulični psi koje smo već spomenuli, a Bronsonovog lika iz Bijega spominje Tarantino u također spomenutom govoru o Like a virgin. Quentinu je simbol za velike penise baš Bronson, koji se ovdje naziva Tunnel king i kopa tunele.
Pa ne može nabrijanije...
3. 12 angry men / 12 gnjevnih ljudi (1957.)
Režija: Sidney Lumet
Žanrovi/podžanrovi: drama, sudska drama
Vraćamo se na teren maksimalnog verbaliziranja, ovog puta s daleko više ozbiljnosti i ljudskosti nego u ranijim etapama, a 12 gnjevnih ljudi je bez premca najmanje muževan predstavnik među ponuđenim pakiranjima i radnja uvelike premašuje mišiće te brzo obrtanje revolvera na kažiprstu.
Naslovno tuce muškaraca čine porotnici koji raspredaju o slučaju dječaka koji jest ili nije ubio oca (ni sam ne znam treba li vjerovati Henryju Fondi i pored dosta dobrih izlaganja), a koliko god ljudski život ne bio vrijedan u naročito ratnim filmovima i vesternima koje smo spomenuli, ovdje je najdragocjeniji i upravo zato je tenzija koju stvori 12 ljudi u zagušljivom sobičku gotovo neizdrživo dinamična i snažna.
Nema mačo bulšita, a kad ga ima, odmah se suzbija i zdrav razum uspijeva iskrčiti svoj put koliko može. A to može samo na filmu.
2. The thing / Stvor (1982.)
Režija: John Carpenter
Žanrovi/podžanrovi: SF, horor, SF triler
I dok je u 12 gnjevnih ljudi nekoliko žena ipak vitalno za priču jer se o njima priča na takav način da gotovo možemo detaljno ih zamisliti, Stvor je prava stvar i vrlo moguće definicija filma za gledatelje koji traže baš ono što naslov teksta nagovještava. Ovdje nema mjesta ni za kakve emocije muško-ženske vrste, nikakva sjeta, nostalgija za bračnim krevetom ne igra apsolutno nikakvu ulogu, samo Antarktik, 12 Amera (zanimljivo, isti broj), psi i Norvežani koji nose zlo, a onda i to zlo koje su donijeli, ono iz udaljene galaksije.
Možda nije najbolji horor koji postoji, ali skoro sigurno jest, Stvor je umjetnost za sebe što se tiče mješavine iščekivanja strave i gadosti kad ta strava ispliva na površinu. Nikad savršeniji balans nije napravljen i ovaj film također možda čak nije nepoželjno pogledati s dragom jer će i ona brzo smetnuti s uma kako su sve (anti)heroji bez heroine pred njom. Daleko bitnije će joj biti tko je zaražen, tko je još uvijek čovjek i, prije svega, hoće li moći zaspati te noći. Naredne također.
1. Lawrence of Arabia / Lawrence od Arabije (1962.)
Režija: David Lean
Žanrovi/podžanrovi: ratni film, povijesni spektakl, biografski film, avantura
Da se opet nadovežemo na prethodnu stavku, Stvor možda jest baš ono što narod očekuje pronaći kad uđe u tekst, ali Lawrence od Arabije je ono za što su filmski fanatici uvjereni da će sigurno naći kad pročitaju naslov.
I možda nije toliko testosteronski ovaj film (mada jest uvelike), ali s gotovo četiri sata trajanja, a svega nekoliko žena koje se jedva vide u drugom, trećem ili četvrtom planu, mahom Arapkinja standardno zamračenog outfita, Lawrence je kamen temeljac nofrajla ostvarenja.
Potpuno je nestvarno kako je David Lean uspio najveći epski spektakl svih vremena ne ukrasiti nijednom podvezicom, a opet navesti svakog gledatelja da u jednom dahu isprati avanture ludog T. E. Lawrencea, bijelog spasitelja među arapskim življem, i postići da u ovoj naizgled ne previše nestandardnoj priči uživa sve i da nije ljubitelj prvosvjetskog ratovanja u pustinji.
Još jedna no homo priča (ako ne računamo Ferrerov lik) kojoj žene nisu bile neophodne i zaista u 227 minuta ne uključiti nijednu, a ipak stvoriti izvanvremenski lik daleko zabavniji od stvarnog lika na kojem je baziran, još tako filmski raskošno predstaviti čitavo područje vojevanja, pa ući u suštinu ratovanja i izvući pouke koje veliki filmovi pokažu, a ne izgovore ih... Stvarno je Lean zaslužio da na drugoj uzastopnoj listi njegov film bude na prvom mjestu i tu gotovo da nije bilo dileme.
I to je to. Što bi bilo da bog nije odlomio Adamu rebro i napravio ženu? Pa barem bismo imali ove filmove. Šala, šala, znamo na koliko je nivoa netočna i podložna diskusiji, ali suma sumarum, kao što se u 99% filmskih priča ne može ništa reći bez prisustva i muškarca i žene, tako je u ovom malom postotku ipak moglo i priloženi filmovi su značajan kontraargument već spomenutom trendu da se mora imati "od svega ponešto" u baš svakom ostvarenju.
Nijedan od navedenih deset filmova doslovno ne može biti bolji nego što jest, ni u jednom od njih se nije išlo ciljano da se isključe neke grupacije, već se samo mislilo na smisao i logiku. Niti je tko ugrožen postojanjem ovih uradaka niti koga vrijeđaju i omalovažavaju, pa zašto onda ne bismo malo iskulirali i pustili filmadžije da i ubuduće samo rade svoj posao. Možda ima još poneki da vrijedi nečemu...
Odoh gledati Ilsa, she wolf of the SS, da malo odmorim oči. Vidimo se u sljedećoj listi.
Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima su osobni stavovi autora i ne odražavaju nužno stav redakcije Index.hr portala.