Točno pedeset godina nakon originalne Emmanuelle u kina je stigla jedna u nizu najnovijih Emmanuella. Naime, ona stara i najpoznatija prometnula se u komercijalno najuspješniji erotski film svih vremena te polučila bezbroj nastavaka, odnosno započela pedesetogodišnju franšizu s nekoliko pokušaja reboota, restarta, promjena glumica i njihove boje kože.
Imali smo tako i serijal Crna Emanuelle, koja se od bijele osim po boji kože razlikuje i po tome što ime sadrži samo jedno m. Nije stoga pretjerana tvrdnja da je Emmanuelle za erotski film ono što je James Bond za akcijski.
Nova Emmanuelle, nova glumica
Evo nas, dakle, pedeset godina kasnije pred najnajnovijim početkom koji je pričom i glavnom junakinjom posve neovisan o originalnom filmu, a najjači adut mu je glavna glumica Noémie Merlant, koja je još vruća (ali ne onako vruća kako ste sad jamačno pomislili) nakon zapažene uloge asistentice Cate Blanchett u iznimno cijenjenom i nagrađivanom filmu Tár.
Relevantnost projektu daje i nastup Naomi Watts u manjoj roli, tek toliko da ne možemo film otpisati kao neki trećerazredni treš iako, budimo realni, nije mnogo više od toga.
Nisam znao što da očekujem od ove nove Emmanuelle, dosadnu, estetiziranu staromodnu erotiku sa sapuničastim zapletom ili pak neki kvazihrabar prodor u artistički seksualni hardcore. No, što god da sam mislio, nisam dobro mislio. Nova je Emmanuelle, naime, kontrolorka kvalitete jednog hotelskog lanca pa dolazi na zadatak u vrhunski hongkonški hotel procijeniti razloge njegova pada na ljestvici kvalitete.
Kako smo se već u prvoj sceni osvjedočili da joj libido ne da mira već na avionskom letu za Hong Kong - što je ujedno posveta sličnoj sceni iz originalnog filma - moglo se očekivati da će glavna junakinja u pauzama kontrole kvalitete hotelske usluge prekontrolirati i kvalitetu izabrane klijentele.
I tako nekako i bude u prvih pola sata filma, no zatim krene nekim sasvim drugim i neočekivanim smjerom koji sve do posljednje scene ima jako malo veze s erotskom dramom.
Čini se da je autorica filma, meni nepoznata Audrey Diwan, procijenila da u današnje vrijeme nema više smisla ponavljati stari narativ o ženskom seksualnom oslobađanju, koji je ionako u većini slučajeva tek licemjerna izlika za snimanje pornića. Uostalom, već iz spomenute prve scene jasno je da ova Emmanuelle nema seksualnih inhibicija, pa joj ni ne treba seksualno oslobađanje.
Umjesto toga, odlukom da zaštiti menadžericu hotela (Watts) od otkaza te ga umjesto nje sama dobije započela je proces vlastitog oslobađanja, oslobađanja iz korporativnih stega. Stvar je za svaku pohvalu, ali priznajte da je malo čudan odabir sižea za erotski film.
Njezin odnos s tajanstvenim hotelskim gostom kojega počinje opsesivno slijediti sadrži pak neki drugi set pitanja o ulozi muškaraca i žena u suvremenom društvu - dok ona pokazuje nimfomanske sklonosti, on je impotentan - što ujedno daje redateljici filma priliku da prikaže jedan mnogo moderniji i nekonvencionalniji seksualni odnos, kakav gotovo sigurno nije prisutan ni u jednom od više desetaka filmova o Emmanuelle.
To je odnos koji sadrži elemente tzv. cuckoldinga pa je u njega ubačen treći čovjek kako bi, poput proxyja, umjesto neznanca vodio ljubav s Emmanuelle.
Pretenciozno, bizarno i promašeno
Rezultat je pretenciozan, bizaran i promašen, no to je manji problem, veći je što nema baš nikakvu privlačnost, šarm ili sex appeal. Tko god očekuje da će u njemu pronaći guilty pleasure, naići će na filmski displeasure.
Drugim riječima, pogledali smo novu Emmanuelle kako vi ne biste morali, ali smo vam također pravo obljetnički, za pola stoljeća jedine prave Emmanuelle, napravili nostalgičarsku i sasvim neobaveznu listu softcore pornića koje bismo, kakvi su da su, mnogo radije ponovo pogledali nego ovu novu ušminkanu i blaziranu Emmanuelle.
Svjetska je filmska erotska produkcija iznimno bogata, no mi se za ovu priliku nećemo baviti ni hardcore pornićima, ni art erotskim filmovima Tinta Brassa, Nagise Oshime, opusom kultnog Waleriana Borowczyka ni drugih klasika žanra. Ova je lista posve nepretenciozno podsjećanje na kultne treš erotske komedije na kojima su ovdje odrastale generacije. To je lista lišena valorizacije kvalitete jer, razumjet ćete, kvaliteta filmskog izraza u to vrijeme nije nam bila pri vrhu prioriteta.
Doduše, itekako smo obraćali pažnju na izrez kadra, ali više u smislu "daj pomakni kameru malo dolje da vidimo ono najvažnije", no naše su želje u većini slučajeva ostale neuslišane. Pa krenimo, bez reda i poretka.
Emmanuelle (R: Just Jaeckin, 1974.)
Prva i neponovljiva Sylvia Kristel kao mlada Francuskinja punim imenom Emmanuelle Arsan, koja dolazi u Bangkok kao supruga diplomata, trajno je obilježila i zapravo posvojila ovaj lik.
Scene njezinog seksualnog eksperimentiranja sa ženama i muškarcima nisu toliko šokantne koliko senzualne, tako da i dan-danas izazivaju interes, kao što je to bio slučaj prilikom nedavnog emitiranja na Trećem programu HRT-a. Uz prekrasnu Sylviju, koja se kasnije u više navrata vraćala ovoj ulozi, film će ostati upamćen i po sceni pušenja cigarete vaginom, što vješto izvodi jedna lokalna striptizeta.
Usput, film je imao ključnu ulogu u liberalizaciji odnosa prema pornografiji, pa su otprilike godinu dana nakon premijere u Francuskoj legalizirani pornografski filmovi, dok smo mi u bivšoj Jugoslaviji morali na to pričekati još nekoliko godina, a samu Emmanuelle čak do 1981. godine. No, dok smo je čekali, vrijeme smo kratili i uz to se obrazovali gledajući mekše sadržaje koji slijede.
Istinite priče (R: Ernst Hofbauer, 1971.)
Ovaj istaknuti predstavnik zapadnonjemačke pornoindustrije sastoji se od deset filmova koje je tadašnji jugoslavenski distributer deklarirao kao pedagoške filmove o seksualnim problemima mladih u srednjoj školi, u kojima sudjeluju mladi ljudi, njihovi roditelji i nastavnici.
Ipak, najviše sudjeluju njemačke adolescentice koje su, pokazuju ovi filmovi, iznimno znatiželjne i sklone upoznavanju novih partnera te isprobavanju novih seksualnih praksi. Rekli bismo, dječja posla!
No, kad je ta radoznalost u trećem nastavku serijala iznenada pod tušem obuzela i 14-godišnju djevojčicu te 10-godišnjeg dječaka, film je doživio određene probleme s cenzurom, ali srećom ipak ne tolike da se ne bi uspjelo snimiti još sedam nastavaka ovog klasika pornografske pedagogije.
Što bi se pak dogodilo filmašu koji bi se danas uhvatio sličnog sižea, ne usuđujem se ni pomisliti.
Ispovijesti perača prozora (R: Val Guest, 1974.)
Britanska filmska komedija dočarava avanture mladića Timothyja (Robin Askwith) koji se zapošljava kao perač prozora, a specifični zahtjevi posla često ga dovode u priliku da klijenticama pruži i dodatne, seksualne usluge. Ipak, on je nesretan jer uza sav trud ne uspijeva osvojiti srce policajke za kojom žudi.
Usprkos negodovanju britanskih kritičara i intelektualaca, ovaj seksploatacijski klasik o slomljenom srcu i vazda dignutom pimpeku mladog Timothyja polučio je golem uspjeh kod publike, a zatim i nekoliko nastavaka (Doživljaji pop pjevača, Doživljaji auto instruktora, Doživljaji u kampu...)
Grčke smokvice (R: Siggi Götz AKA Sigi Rothemund, 1977.)
Još jedna uspješnica proizišla iz iznimno produktivne zapadnonjemačke radionice erotskih komedija. Protagonistica (Betty Vergès) je privlačna djevojka koju roditelji šalju na školovanje u München, ali se ona umjesto toga odluči za putovanje autostopom po Grčkoj.
Postaje predmet zavođenja brojnih muškaraca, što joj srećom ne pada teško, no njezino seksualno oslobađanje prati i osobno sazrijevanje pa se na kraju filma ipak odluči samo za jednog. O iznimnom uspjehu filma i izvan njemačkih granica najbolje govori činjenica da svaki domaći muškarac stariji od 50 i dan-danas dobro zna da grčke smokvice nisu samo hrana.
Hopa-cupa u krevetu (John Hilbard, 1976.)
Ovaj nikad dosegnuti prijevod originalnog naslova gotovo je paradigmatski za cijeli niz filmova koji su punili zagrebačka kina sedamdesetih i osamdesetih godina, a autor mu je čuveni povjesničar filma, kasnije liberalni političar i saborski zastupnik Ivo Škrabalo.
Inače, Hopa-cupa u krevetu je sedmi, bolje upućeni od mene tvrde i najbolji iz serije filmova sastavljene od osam erotskih komedija pod zajedničkim naslovom U krevetu (Sengekanten), među kojima je još jedan kreativno preveden Škrabalov naslov, Autoput u mom krevetu.
U središtu je priče zapostavljena supruga biznismena koja se tajno zapošljava u agenciji za eskort dame. Niz zabavnih epizoda započinje kada njezin suprug potraži usluge dama iz iste agencije za svoje poslovne klijente.
Šest Šveđanki u internatu (R: Erwin C. Dietrich, 1979.)
Film koji dokazuje da radoznalost i slobodoumnost sedamdesetih godina nisu krasile samo mlade Njemice već, eto, i Šveđanke. Bizarno je što o tome govori jedan švicarsko-francuski film. Naime, u današnje bi vrijeme takav potez izazvao u najmanju ruku diplomatski incident između dviju zemalja, a na Balkanu možda i nešto gore (zamislite reakciju da u Beogradu snime film o šest jebozovnih Hrvatica iz internata).
U svakom slučaju, nestašne Šveđanke svoju glad za seksom upražnjavaju na vrlo različite, redom iznimno kreativne načine te često na posve neočekivanim mjestima, o čemu će još bolje svjedočiti nastavak ovog uspješnog filma - Šest Šveđanki s benzinske pumpe.
Privatna poduka (R: Alan Myerson, James Fargo, 1981.)
Još jedan film sa Sylvijom Kristel predstavlja jedan od njezinih rijetkih pokušaja proboja na američko tržište, no bez većeg uspjeha. Ne znaju Ameri što su propustili.
Glavna junakinja filma je kućna pomoćnica, imigrantica koja pokušava zavesti 15-godišnjeg dječaka. Da danas netko pokuša snimiti remake ovog filma, bio bi canceliran prije nego što bi rekao "njoj se mili u svili".
Njoj se mili u svili (R: R. Michael Stringer, 1985.)
Dok su se svi dosad spomenuti filmovi poput pravih štrebera pridržavali pravila razgraničenja između mekih i tvrdih pornića - prema Igoru Mandiću, meki ne prikazuju erekciju, penetraciju ni ejakulaciju - ovaj film sa slavnom Kelly Nichols, koji je također prijevodom naslova uljepšao g. Škrabalo, već je pravi hardcore pornić.
Osim zbog zgodnog naslova, na ovoj je listi i zbog mogućnosti da je u domaćim kinima igrao izrezan na soft porn verziju, što se dogodilo još ponekom tvrdom porniću prije nego što je 1986. godine u kinu Lika punokrvni pornić Strasti probio led i meke porniće katapultirao ravno u ropotarnicu povijesti filmova za odrasle.