Foto: Jurica Gašpar
Tih godina uvjet za otići živjeti i raditi na svjetionik bio je da čovjek mora biti oženjen, obitelj je prioritet. Tako je bilo tad i cijelo stoljeće prije, jer naposljetku, kuće na lanterni su građene za familiju, a i čovjekova psiha je cjelovitija kad tamo na osami - zapravo nije sam.
Poslao je prijavu za posao, a da ženi nije ni rekao. Zapravo, razmišljao je; idem probati, pa što bude, nek bude... Prošlo je nekoliko tjedana, pa nekoliko mjeseci. Pomirio se čovjek s time da mu takav posao ipak nije suđen. A onda, jednog dana telegram! Javite se u kadrovsku službu Plovput-a Split, primljeni ste na posao svjetioničara. Dođite radi dogovora o polaganju certifikata i tečaja, koje morate prethodno proći...
Nakon prvotnog čuđenja, pa ushićenja, morao je ovo reći i supruzi. Naposljetku, ona je ta s kojom će morati dijeliti dobro i zlo, a ovo je velik zalogaj i dobar dio jednog i drugog. Mlada supruga je najprije gledala telegram, pa njega, pa su zajedno pogledali u dijete koje je tu večer ipak mirno spavalo... Pogledi su govorili dovoljno. Šutke i bez riječi, odluka je donesena... Za tri mjeseca dobili su svoju prvu destinaciju i svoj novi dom; drugačiji od onih, na koje su svi oko njih navikli..."
Što tjera čovjeka da ode na pusti škoj? Ima tu neke nevjerojatne energije, koja bijeg na takvo mjesto zapravo čini zadovoljstvom i psihološkom promjenom. No za razliku od danas, kad neki moderni Robinzoni na svjetionik bježe iz nekih drugih razloga, prvenstveno stresa nevjerojatno urbanog života i kapitalističkog pakla, nekad se tamo išlo isključivo iz potrebe za egzistencijom. A i to se činilo ako drugog izbora zapravo - nije ni bilo. A izbor odabira života na moru i s morem uvijek se vrtio oko navigavanja na brodu, služenja u mornarici ili pak rada na ribarici. I primanja su tamo svakako bila veća. Pa upravo onda i čudi kako su zapravo jedino svjetioničari gotovo u glas nakon nekog vremena što su radili na lanterni, svima spremno odgovarali da bi svoj odabir ponovili.
Svi znaju koliki je doprinos vojnika, vatrogasca ili policajca kad služi domovini. A o svjetioničarima zapravo malo znamo. Koliko ih je, što spada u opis njihovog posla, kakvi su to ljudi i kako život na hridi utječe na njih, jesu li usamljeni? A što je s obiteljima, kako žive bez dućana, doktora, crkve; kako podmiruju svoje tjelesne i duhovne potrebe?
Tamo negdje početkom 80-tih godina prošlog stoljeća jedna mlada obitelj odlučila je na takvo što. Danas ljudi idu preko oceana trbuhom za kruhom, a oni su otišli na svjetionik. U kuću s jednim susjedom, s kojim dijeliš dobro i zlo. Nemaš gdje ako zagusti, a nemaš ni ako poželiš na kavu, pivo, ples, karte ili balote. Svjesni toga, a i s malim djetetom u naručju, odlučili su se na put u nepoznato. Put, koji im je obilježio život. Život, koji je ispričao mnoge priče počeo je upravo tu. Najprije na svjetioniku Sveti Ivan na Pučini, u blizini Rovinja, a onda dalje.
Ono što najprije pamtim, bio je feral i kuća na stini i to ne ona iz klapske pisme, nego doslovno takva. Godine su prolazile, a sjećanja su se množila i trebalo ih je staviti na papir. S vremenom se kroz studij povijesti i geografije nametnula i knjiga o povijesti naših svjetionika. A da bi priča bila potpuna, a dojam upečatljiv, trebalo je realizirati ideju o posjeti tih 48 znamenitih zdanja, ostavljenih naraštajima koji dolaze još iz vremena Austro-Ugarske. Te čvrste građevine stare 150 do 200 godina i danas odolijevaju vremenu i nevremenu, a priče svjetioničara napokon će biti dostupne svima. Otklonjene od prepreka mora, vjetra zaborava i vremena. Upravo s toga "Avantura svjetionika" mora naći put do novih naraštaja.
Pratite nas na Indexu, jer uskoro krećemo na put, a Avanturu svjetionika možete pratiti i na Facebooku.