Screenshot: YouTube
Jelena Topić, autor i izvođač performansa, koristila je vlastito tijelo kao osnovno umjetničko sredstvo u prenošenju određenog koncepta – autorefleksije pojedinca, društva i medijske slike.
Cilj je bio da ljudi u njoj, odnosno postavci performansa, kao u ogledalu spoznaju sebe, svoj odnos prema drugima i odnos prema stvarnosti unutar sredine u kojoj djeluju. Performans nije bio "umjetnost radi umjetnosti", već osmišljen i realiziran socijalno angažirani projekt čija je ideja upravo društvena i osobna reakcija i refleksija.
Ispisane poruke na postolju bile su osobne autoričine refleksije prethodnih dana i unutrašnjih previranja i istovremeno su postajale okidač razmišljanja i polemika o određenim društvenim pojavama i distorzijama.
Ipak, najjaču socijalnu notu performansu dali su upravo slučajni prolaznici, građani Prijedora, a kasnije i regionalna javnost. Novinari, sociolozi, blogeri i intelektualci tumačili su i obrazlagali performans govoreći u ime autorice, a pritom jasno i nedvosmisleno izražavajući svoje stavove.
Pitanja i odgovori o protestu ili revoltu, o umjetnosti ili ludosti, smjenjivali su se iz dana u dan. Koncept se razvijao u ono što su ljudi priželjkivali da bude, a "Glasno ćutanje" postajalo je socijalna buka čija je osnovna ideja bila da pojedinac, ali i društvo dokuče svoje misli i njihovim tumačenjem prepoznaju sebe i svoju okolinu, stoji u objašnjenju na službenoj stranici projekta.