Panker protiv šatoraša: Izvadimo se sami iz ove kante, dok se beton u njoj nije do kraja stvrdnuo

Foto: Nikola Jazvec, Facebook

NJEC HRANJEC, mladi zagrebački panker, proteklih je dana privukao puno pažnje.

Razlog tomu je njegovo "javno istraživanje", kako ga sam naziva, prilikom kojeg je proveo 15 sati i 15 minuta na Savskoj 77 čitajući Zagorkin roman "Tajna krvavog mosta". Istraživanje je nazvao "Hoće li prije završiti taj prokleti rat ili ću ja na glas pročitati cijeli roman?", a nakon što je roman pročitao, svoje je dojmove prenio na Facebooku.

"Od 17.3. u 16:00 do 18.3. u 7:15 sam pročitao svih 319 stranica romana "Tajna Krvavog mosta" Marije Jurić Zagorke, na lokaciji Savska 77 (to vam je adresa nasuprot Savske 66) u Zagrebu. Trebalo mi je ukupno 15 sati i 15 minuta. Naravno da bih radije da je prije završio taj prokleti rat, ali ipak sam prije pročitao i tu knjigu. Zahvaljujem se i ovim putem svima što su pravili ugodno društvo te svim susretljivim građankama i građanima što su nama prisutnima s ove strane ceste donijeli nešto za pojest, popit, a i deke te jastuk za sjedenje - koji je itekako pomogao da se čitanje i u hladnoj noći nastavi...

Bilo kojem suvislom čovjeku što živi u ovoj državi jasno je da onaj 'službeni završetak rata' i dalje očito mnogima samo vrijedi 'na papiru'. Ne morate mi vjerovati - naprotiv - pozivam vas da se uvjerite sami posjetom tabora RATORAŠA na adresi Savska 66, Zagreb".

Porazgovarali smo s Njecom kako bismo doznali detalje ovog njegova angažmana.

Što te uopće navelo na ovaj potez o kojem su se ovih dana raspisali mediji?

Naprosto nisam mogao izdržati više ovo što se događa - i želio sam to izraziti na ovaj način.

Što si mislio postići svojim potezom?

Osvijestiti ljude o ovome velikome problemu koje nas sve obuhvaća, htjeli mi to ili ne. Taj problem je naravno rat, kojem i dalje nema kraja.

Zašto baš "Tajna Krvavog mosta"?

Kada mi je sinula ideja za ovo istraživanje, držao sam baš tu knjigu u rukama.

Misliš li da se ovakvim potezom može nešto promijeniti u glavama onih koji se vjerojatno do kraja života neće maknuti iz "ratnog stanja svijesti"?

Vidim da se već sada blago mijenja na bolje, sudeći po reakcijama istih, budući da su ovim mojim potezom napokon uvidjeli cijeli problem iz jedne sasvim drugačije - humanističke perspektive, nešto neobične vanjštine.

Ne čini li ti se da je tako sa svakom poslijeratnom generacijom i da je možda bolje jednostavno se okrenuti budućnosti nego ljudima koji su zacementirani u svojim stavovima i određenom razdoblju u povijesti?

Kako da se mladi okrenu budućnosti, ako nas se konstantno cementira stavovima iz povijesti? Mogu navesti trenutno samo jedan realan primjer okreta budućnosti, kroz metaforu. A to je da se - unatoč konstantnom cementiranju u prošlost - izvadimo sami iz te kante, dok se beton u njoj nije do kraja stvrdnuo.

Kakve su bile reakcije ekipe na tvoj potez?

Prije početka nisu znali što očekivati, ali kasnije su bili ugodno iznenađeni pozitivnom reakcijom većine sugrađanki i sugrađana.

Jesu li ti se neki od njih pridružili?

Živim od rođenja u Zagrebu, poznaje me jako puno ljudi - naravno da su se neki i pridružili, a mnogi su mi prišli kako bi mi barem verbalno izjavili podršku.

Kako su reagirali šatoraši?

Prvo su me ismijavali, zatim neuspješno pokušavali uvući u "gdje si bio"/"što ti znaš" retorike. Kada su vidjeli da ne odustajem, bili su me čak i pozvali na piće, uz molbu da prestanem čitati, a ja sam to odbio te nastavio dalje svoje istraživanje.

Je li bilo izuzetno negativnih reakcija s njihove strane?

Nije. Tu i tamo bi možda bila kakva verbalna polu-uvreda, ali stvarno ništa izuzetno negativno što je bilo usmjereno baš prema meni. Ti ljudi su nekako puno veću gorčinu osjećali prema sebi samima, barem prema mojemu dojmu nakon onoga što tamo vidjeh.

Budući da im je tvoj potez vjerojatno apstraktan, što je ono najosnovnije (najjasnije) što bi htio proučiti ekipi u šatoru?

Ne vjerujem da im je moj potez bio apstraktan u zaključku. Na početku su bili zbunjeni, ali mislim da su u zaključku ipak skužili što im želim poručiti, a to mogu ponoviti i sada. Želim da prestane rat. Želim da prestanu huškati i plašiti ljude istim, svojim aktualnim djelovanjem - jer smatram da, ako je netko branitelj, da onda taj isto želi da taj rat prestane, jer ako želi da se rat nastavi, po čemu se onda razlikuje od agresora? Politički su ih izmanipulirali ljudi koji će ih ponovno i ponovno prevariti, pritom im dajući lažnu nadu da će također dobiti dio kolača, sve dok ne shvate tko su zapravo njihovi stvarni neprijatelji - ti isti političari, što su im i taj rat priredili. Svojim činom sam im ponudio i empirijski primjer načina kako do te spoznaje doći. Razmišljanjem svojom glavom, pritom obraćajući pozornost na što više faktora oko sebe te najbitnije od svega - iskrenim odgovorom na pitanje sebi samome: "Zar ne želim i ja da ovaj rat završi, kako bih napokon mogao živjeti?"

Što planiraš dalje? Deblja knjiga ili nešto drugo?

Živi bili - pa vidjeli.

Inače, Hranjec je iz ove akcije stekao i prijatelja. U pitanju je mačak Stanko koji se pridružio prosvjedu u Savskoj 77, gdje ga je ekipa objeručke prigrlila i sad mu traži stalni dom. Hranjecov prijatelj na svojem je profilu na Facebooku objavio sljedeće:

"Dva završena ulična faksa i dalje neudomljen, šeta Savskom, biva dvostruki špijun, kojigod stožer ponudi više topline i klope, prodaje se za sitne pare, zna svoj pos'o u dušu.

Pokupljen sinoć na čitanju 'Tajne krvavog mosta' na Savskoj 77. Uvalio se sam na parče grijanja kod više ljudi, dakle nema problema sa strancima, brzo se privikava.

Trenutno udomljen kod mene.

Mazan, spava većinu vremena naravno jer biva mačak, valjanje na leđima, protezanje i koluti unaprijed i unazad.

Godine nepoznate, ali odokativno rekao bih da je mlađi od godinu dana.

Kontakt broj: 0997377224 ili u inboxe.

Šerajte, tračajte, širite, falite, nagovarajte - nađimo Stankecu stalni stožer gdje će mirne duše kunjati".