SINOĆ smo svjedočili nečem uistinu predivnom i rijetkom. Jedinstvu koje je nakratko pomirilo desnicu i ljevicu, vjernike i ateiste, istok i zapad, mlado i staro. Bio je to trenutak za pamćenje, a glavni zagrebački trg postao je mjesto na kojem su sva srca nakratko kucala kao jedno.
Pridružio im se, naravno, i ostatak Hrvatske.
Sve su oči bile uprte u njih i svatko od nas nakratko je zaboravio na sve ono što nas razdvaja, a misao koja nas je ujedinila ubrzo je odjeknula i svim društvenim mrežama: "Nisu li mogli naći bolje voditelje za doček reprezentacije?"
Predgrupe imaju dulji nastup od headlinera
Dočeci reprezentacije u načelu su lijepa gesta navijača koju dobar rezultat čini još ljepšom i zaista morate biti gigantski komad mizantropa da u tome rudarite za nečim suštinski negativnim.
Međutim, o zabavnom dijelu programa, ili u ovom slučaju, "manje zabavnom dijelu", dalo bi se raspravljati.
Radi se o nečem što započne s pozitivnim nestrpljenjem da bi nakon nekog vremena preraslo u neopisivu frustraciju soundtrackom, koji će vas naizmjence ljutiti i ostavljati vas ravnodušnima.
I da se razumijemo, nitko ovo ne gleda zbog glazbenog programa, kvalitete nastupa ni animacije voditelja. Ljudi su došli dočekati nogometaše, dati im podršku i proslaviti rezultat. Ovo ostalo je bonus pa bi bilo u redu da barem djeluje kao da ima rep i glavu ili da se baš ne pretvori u koncert u kojem predgrupe imaju dulji nastup od headlinera.
Manje je više
I ne treba biti pretjerano kritičan prema voditeljskom dvojcu jer i sami su se borili s tim da se snađu u tom ludilu, ali u isto vrijeme, morate se zapitati čemu cijela ta predstava? Ovo je jedna od tih situacija kada je manje više.
Dajte ljudima cugu, pustite na razglas najveće navijačke hitove i situaciju samo dodatno nabrijte kada su nogometaši već na Trgu. I kada kažemo "dodatno nabrijte", ne mislimo da potpuno obezglavljeno arlaučete cijelo vrijeme dok se autobus puževski sporo kotrlja prema odredištu. Do trenutka kad autobus stigne, ekipa je već izmorena od polusatnog nabrijavanja. Učite od DJ-eva. Dobar drop ne dolazi nakon pola sata.
Još bolje, angažirajte DJ-eve.
Na kraju krajeva, što mislite? Da sama prisutnost nogometaša zbog kojih su svi ti ljudi na Trgu nije dovoljna da nabrije navijače? Što bi se stvarno dogodilo da se program sveo na dio kad su nogometaši već bili pred binom?
Doslovno na binu možete izvesti tri tuljana s trubom, žonglera i psa koji podsjeća na Putina i stvari će i dalje funkcionirati. Ljude nije briga. Pogotovo ljude pred malim ekranima. Oni žele vidjeti bakljadu, kratke razgovore s razularenom ekipom na ulicama i nogometaše. Ne Luku Bulića koji odrađuje medley screamo verzije poznatih navijačkih pjesama, od kojih smo neke čuli par minuta ranije. I zvučale su puno bolje.
Svi smo dobili Juru
I još jedna bitna stvar. Odsad nadalje svaki put pozovite Juru Stublića. Nije bitno hoćemo li osvojiti zlato, srebro, broncu ili čestitku s porukom "važno je sudjelovati", Jura Stublić treba biti tamo. Ne znamo što je ono bilo, nastup, performativna umjetnosti ili neodadaističko lice postmodernizma, ali dogodilo se i pričamo o tome.
Sve u svemu, možda nije bilo savršeno, ali na kraju dana, nikom ništa.
Ljudi koji su došli zbog nogometaša dobili su ono što su htjeli i priredili im doček za pamćenje, a oni koji su doček pratili pred malim ekranima uz sve su dobili i povod za hejterske statuse o voditeljima i priliku da pretjeruju i napišu da su voditelji "sve upropastili".
Ali svi smo dobili Juru Stublića.