KAD SE prvi put pojavio, Alan Wake bio je Remedyjev Resident Evil klon s vrlo zanimljivom mehanikom i pričom, ali gledajući s odmakom, donekle repetitivan što se same igre tiče. To su donekle popravili u American Nightmare, ali u spin offu su podbacili u pogledu priče. Ipak, Alan Wake oduvijek je imao kultni status jer nakon dva DLC-a znali smo da priča nije do kraja ispričana i željeli smo još te neobične atmosfere.
Remedy je stil razvijao kroz solidni Quantum Break, a stvari su poprimile konačni oblik tek u iznenađujuće kvalitetnom i bizarnom Controlu koji ih je napokon definirao. Nikad ranije taj nordijski moment nije bio toliko očit, a u isto vrijeme toliko uklopljen u mahom suštinski američke priče koje je Remedy odlučio ispričati. DLC "AWE" napokon je i službeno potvrdio ono što smo svi očekivali - nastavak kultnog Alana Wakea.
Novi Alan Wake napokon je tu i sve je ono što smo željeli da bude, a čak i puno toga više.
Fin Peaks
Na samoj površini ponovno se radi o nordijskom spinu na brojne američke popkulturalne reference. U prvom redu govorimo o Twin Peaksu, što je uz Stephena Kinga bio temelj na kojem je izgrađen i prvi dio igre, ali ovdje je to poprimilo vrlo specifičan i očit, a u isto vrijeme suptilan oblik koji dvojku čini unikatnom pojavom u svijetu igara. Alan Wake II bilo bi najbolje opisati kao finski Twin Peaks (Fin Peaks) s elementima svega na potezu od klasičnih noir filmova i literature, Fincherovih trilera 90-ih, kao što su Seven i Fight Club, pa sve do True Detectivea.
Međutim to je tek površina jer AW2 uspijeva biti izuzetno "meta", ali nikada na svoju štetu.
Bez obzira radilo se o poigravanju autoreferencama, nordijskom mitologijom ili općim mjestima i pravilima horor romana, igra uspijeva biti ugodno duboka, a da nikad ne prijeđe onu finu granicu između dubine i iritantnog prekenjavanja. Iako na momente opasno pleše na toj granici.
Saga i Alan
Priča se nastavlja 13 godina nakon događaja iz jedinice i premda je prečesto ponovljeno da će ovo biti zanimljivo i igračima koji nisu igrali jedinicu, ne znam bih li se složio s tim. Igra jako dobro uvodi u nove događaje referirajući se na prošle, ali budući da sam jedinicu posljednji put igrao kada su izašli DLC-ovi, trebalo mi je neko vrijeme da pohvatam trebam li sve te likove i njihove priče znati od prije ili se radi o novoj ekipi. Bilo bi zapravo najbolje pogledati neki video koji prepričava jedinicu ili jednostavno odigrati ne pretjerano impresivno remasteriranu verziju.
Kao što ste mogli zaključiti i iz trailera, upravljamo s dvoje likova (dualitet je lajtmotiv cijele igre), FBI-evom agenticom Sagom Anderson, koja u Bright Falls dolazi istražiti seriju ritualnih ubojstava, i Alanom Wakeom, piscem još uvijek zarobljenim u mračnoj dimenziji. Ona pokušava riješiti ubojstva, on pobjeći iz ludila u kojem je proveo posljednjih 13 godina, a njihova se priča, očekivano, isprepliće na bezbroj više ili manje kompleksnih načina.
I to je zapravo sve što ću napisati o radnji jer ne želim pretjerano spojlati priču. Iskreno, čak i da želim prepričavati ovaj drlog događaja, oduzeo bi mi previše vremena.
Lagani početak
Neki će se odmah zaljubiti u igru, ali meni je trebalo vremena jer ovo je "slow-burner".
Nisam siguran, ali mislim da sam nakon prva dva poglavlja počeo gunđati zbog nedostatka akcije. Upoznao sam se s novim mehanikama igre, ali ne sjećam se jesam li ispalio jedan jedini metak. Sagin "Mind Place" je klasični 3D meni, dio u kojem na ploči spajate postojeće dokaze, telepatski komunicirate s likovima i dolazite do novih zaključaka koji igru pokreću dalje. Nešto slično posjeduje i Alan Wake, ali njegov pristup je više spisateljski pa na ploči kombinacijom ideja stvarate nove scenarije i mijenjate postojeću priču.
Isprva mi nije bilo jasno zašto se toliko bavimo novim mehanikama jer djelovalo mi je kao da previše vremena tratimo na upoznavanje s menijima. Međutim, Remedy je na ovaj način postigao dvije stvari: kvalitetno nas je upoznao s mehanikom koja postaje progresivno kompleksnija, dok u isto vrijeme pametno dozira akciju koja unatoč novitetima nije značajno drugačija od onoga što smo vidjeli u prethodnim nastavcima. I dalje baterijom "skidate štit" da biste nakon toga klasičnim metodama skenjali neprijatelje. Jedino što se mijenja su oružja koja postepeno poboljšavate.
Dovoljno akcije
Da se razumijemo, sav taj kreativni "mumbo-jumbo" na stranu, Alan Wake II u svojoj je srži klasični survival horor koji na pametne načine zavarava igrače i uspijeva ih uvjeriti da se radi o nečem "potpuno novom". Jednom kad meci počnu letjeti, ponovno smo na starom dobrom Resident Evil terenu koji se nije promijenio otkako je četvorka pokazala kako se to radi. No to je uspjeh Remedyja (ili na kraju krajeva bilo koga tko je uspio uzeti nešto staro i učiniti to novim) jer mehanika borbe ostaje ista do samog kraja, a neprijatelji su gotovo razočaravajuće jednolični. Ipak, unatoč tome, igra ne gubi vašu pozornost do trenutka kad ne krene odjavna špica jer svi ostali elementi savršeno su pogođeni.
Istina, mehanika manipulacije svjetlom daleko je kompleksnija nego prije i ne svodi se samo na to da neprijatelje otvorite za klasične napade već i promijenite stvarnost što uvodi zanimljive nove elemente u rješavanje zagonetki u trenucima kada upravljate Wakeom. To u posljednjoj fazi igre zna biti frustrirajuće, ali generalno se radi o zanimljivom novitetu. Osim toga, Remedy se pobrinuo da sve kontrole, unatoč ogromnoj količini, budu vrlo jednostavne i intuitivne.
Puno priče
Ono u čemu se igra posebno ističe je atmosfera, ali to ne znači da će ovo biti svačija "šalica čaja".
Ovo je jedna od onih igara u kojoj se jako puno melje i pritom ne govorim samo o igri već i o filmskim scenama u kojima pravi glumci... još malo melju. To ne znači da igri nedostaje akcije, već samo da se... jako puno melje pa ako niste fan - upozoreni ste. Ipak, ovo šaltanje između igre i filma je savršeno odrađeno. Jedan od najbriljantnijih momenata (koji ne želim spojlati) kombinacija je igre, filma, plesa i glazbe (dijelom i književnosti) koji bez pretjerivanja možemo svrstati u neke od najboljih sekvenci u povijesti videoigara.
Remedy je uzeo sve one vizualne ukrase koje smo već vidjeli u prethodnicima, Quantum Breaku i Controlu (filmski dijelovi igre ili prezentacija kroz obrise i sjene) i spojio to u jedan savršeno ispeglani paket.
Alan Wake II je grafičko remek-djelo
I za kraj, grafika. Alan Wake II ima odličnu atmosferu, zanimljive i često komične likove, fenomenalan soundtrack i kompleksnu priču, ali vizualno briljira. Trenutno možda i najljepša igra na tržištu.
Bilo na PC-ju ili konzolama, radi se o predivnoj igri koja vas svako malo iznenadi nekim novim tehnološkim pomakom. Svjetlo nije samo bitna stavka mehanike igre već i tehnološki moment koji igru izdvaja u moru vizualno impresivnih igara. Cyberpunk 2077 (na PC-ju), The Callisto Protocol i Spider-Man 2, sve su to igre koje su na ovaj ili onaj način pomicale granice što se tiče dizajna modela, osvjetljenja, facijalne animacije ili generalnog dojma, a sad rastućem broju grafičkih remek-djela bez ikakve zadrške možete dodati i Alan Wake II.
Ovo je ambiciozna AAA igra, a s ova tri slova inače dolazi i sklonost "ziherašenju" koje je, s obzirom na budžete, sasvim razumljivo. Međutim, Remedy je odlučio riskirati, ostati vjeran viziji i svojim indie senzibilitetima i taj im se rizik, na sreću, isplatio. Naravno, kad govorimo o isplativosti, ne mislim na onu financijsku jer ovo neće postati jedna od najprodavanijih igara godine. Prečudna je i prebrbljava za neki ogroman uspjeh. Jedinica je prodana u nekih pet milijuna primjeraka i uživala je kultni status, a to definitivno zaslužuje i dvojka.
Najveći uspjeh ove igre zapravo je predanost tvoraca misiji da stvore nešto posebno i drukčije od ostatka ponude. To im je pošlo za rukom i dobili smo survival horor klasik koji će ostaviti tihi, ali neizbrisiv trag na industriji videoigara. Ono što ne ostvari financijski, nadoknadit će utjecajem i pozitivnim kritikama. U svakom slučaju, izbor za najbolju igru 2023. upravo je postao malo teži.