Ovogodišnji film otvorenja ZagrebDoxa nije mogao biti bolje odabran: nakon svjetske turneje ubiranja nagrada, od Zlatne palme preko Europske filmske nagrade pa do nominacije za Oscara s filmom Čovjek koji nije mogao šutjeti, novi film Nebojše Slijepčevića Crveni tobogan završen je u posljednji čas kako bi privukao publiku i izazvao šušur na ZagrebDoxu. Projekt je uspio, a film?
Film počinje kadrovima pobune stanovnika novozagrebačkog naselja Travno protiv izgradnje crkve na mjestu parka sredinom prvog desetljeća ovog stoljeća. Bitka je to koju su građani izgubili, no odigrala je ulogu generalne probe za mnogo poznatiji rat za livadu, koji je prije desetak godina u kvartu Savica bjesnio danima i mjesecima te zaokupljao pažnju javnosti.
CRVENI TOBOGAN (dokumentarni film, 26 min) Svjetska premijera: ZagrebDox, Nedjelja, 30.3., 20:00 (film otvaranja) Svjetska repriza: ZagrebDox, ponedjeljak, 31.3, 19:30, Kaptol Boutique Cinema, dvorana 3 🛝🛝🛝🛝🛝🛝
Objavljuje Nebojsa Slijepcevic u Petak, 28. ožujka 2025.
Ponovno su u centru prijepora bili jedan park i jedna crkva. Shvativši da im gradska uprava namjerava oduzeti centralni kvartovski park u kojemu su uživale obitelji s djecom, rekreativci, šetači sa psima i mnogi drugi, građani su se ad hoc angažirali i krenuli u prosvjede protiv izgradnje crkve.
Slijepčević diskretno svjedoči zbivanjima na livadi, od mirnih okupljanja, kulturno-umjetničkih programa pa sve do prvih nervoznih trvenja s policijom i protuprosvjednicima. Ipak, nije riječ o čistom opservacijskom dokumentarcu, već zbivanja na ekranu nenametljivo prepričavaju, kontekstualiziraju i komentiraju protagonisti događaja u offu.
Riječ je sukobu koji ima tri razine, objašnjava jedan od njih, prvi je teritorijalni, drugi ideološki, a treći je kombinacija biznisa i kriminala. I stvarno, teror koji je nad Zagrepčanima puna dva desetljeća provodio pokojni gradonačelnik Milan Bandić temeljio se na spomenute tri poluge: grabež teritorija, kulturološko i ideološko razgrađivanje urbanog mentaliteta te, konačno, korupcija i pogodovanje (crkvi, poslovnim i kriminalnim organizacijama i politici) kao dominantan način vladanja.
Neočekivano stiže priznanje nekih sudionika tih demonstracija kako su bili svjesni snage protivnika te kako zapravo uopće nisu vjerovali u pobjedu, no nisu mogli makar ne pokušati obraniti kvart.
Kad su u tome iznenađujuće i uspjeli, nisu stigli ni proslaviti, a stigla ih je cinična osveta: pored parka osvanuli su plakati s nacrtom budućeg parka koji kreće u rekonstrukciju. Pod egidom brige za djecu, umjesto trave i drveća u planu je duž cijelog parka ugraditi plastične podloge i igračke. Građani su ovaj plastificirani park smjesta prozvali kokainskim parkom te ponovno krenuli u obranu teritorija, no ovaj je put to bilo još teže.
Unutar parka podigli su šatore i osigurali 24-satne straže koje su onemogućavale radnike Zrinjevca da u čudne ranojutarnje sate pokreću radove, no niti druga strana nije stajala skrštenih ruku, uslijedio je kontraprosvjed.
Tako Slijepčevićeva kamera bilježi bizaran prosvjed grupe građana iz raznih dijelova Zagreba, među kojima je i poneki naoružani veteran, kao i muškarci čudnih fizionomija kojima je plastični park na Savici toliko prirastao srcu da im nije bilo teško radi njega potegnuti čak iz predgrađa.
Iako oni nisu željeli učiti, nego se valjda ljuljati i spuštati niz tobogan, možemo reći kako je Zagreb tada postao pretečom popularnih srpskih ćacija bez kojih više ne mogu proći niti jedne demonstracije u Srbiji.
Ipak, ma koliko bio ispred svog vremena, Milan Bandić je i ovu bitku izgubio, dok nas je film, eto baš uoči novih lokalnih izbora, podsjetio na te puste godine svekolike devastacije s kojom se nisu susretali samo na Savici.
Primjerice, koju godinu kasnije stanovnici Knežije na sličan su način obranili svoje zelene površine od izgradnje nove stambene zgrade, a gotovo svaki zagrebački kvart mogao bi ispričati svoju priču o realiziranom ili nerealiziranom urbicidu s Bandićevim potpisom.
U mojem se kvartu, primjerice, najavljivalo prekrivanje potoka i asfaltiranje ceste koja će prelaziti preko njega, no eto, biologija je bila brža, a mi i dalje imamo prekrasnu šetnicu uz lokalni potok.
Naslovni pak crveni tobogan u filmu se ne spominje, no zato često dominira kompozicijama kadra pa ova omiljena dječja igračka na neki način prerasta u simbol nevinosti iz koje je rođen bunt građana.
Slijepčević je iznimno diskretan i prema materijalu etičan autor, stoga se suzdržava od komentiranja i lakog poentiranja, a umjesto toga zaključci proizlaze organski iz samog materijala. U Crvenom toboganu pokušava rekonstruirati što se zapravo dogodilo te shvatiti motive sukoba, no tu njegove pretenzije završavaju. Nema u filmu ni trunke trijumfalizma, jedna je livada obranjena, no svi znamo da je riječ o iznimci a ne o pravilu.
Uostalom, desetak godina nakon događaja iz filma, kad među nama više nema Milana Bandića da djeci uništava tobogane, pojavili su se vršnjaci one djece koja su se prije desetak godina spuštala tim crvenim toboganom na Savici, i eksplozivom raznijeli jednu klupicu u istoj toj Savici, a zatim i pod jedan drugi tobogan u jednom drugom kvartu postavili eksploziv i dignuli ga u zrak. No, to je već priča za nastavak, a znamo da dokumentarni filmovi rijetko prerastaju u franšize.