"U JUGOSLAVIJI je bilo svega", reći će vam starije generacije, no nekako mislimo da nemaju na umu priču koju donosimo.
Jugoslavenski mediji 1971. godine donijeli su priču o Slovencu Janezu kojeg su prevarom ubacili na set porno filma. Iako većina očekuje priču o nezaboravnoj avanturi, Janezu je cijela situacija bila prava muka. Što se dogodilo otkrit će vam ovaj tekst koji donosimo u suradnji s Yugopapirom.
Svibanj 1971: Umjesto u disko-klub, kako mu je bilo obećano, Ljubljančanin Janez Horvat je u Kopenhagenu postao porno-maneken! Prevaren, Janez se vratio u Ljubljanu bez prebijene pare u džepu.
"Nikada više me nitko neće navesti na tako nešto!", izjavio je po dolasku u domovinu.
Jedne prohladne večeri, u listopadu prošle godine, Janez Horvat, 24-godišnji mladić bez zaposlenja iz Ljubljane, našao se sa svojim društvom u kavani "Evropa" u centru grada. Dosađivao se i ispijao naručenu kavu, kad su mu u društvo, kao slučajno, prišla dva mladića. Jedan od njih se predstavio kao Danac i bio je Janezovih godina. Drugi Slovenac bio je nešto stariji.
"Slušaj, prijatelju, ako si željan dobre zarade u inozemstvu, možeš s nama još sutra otputovati u Dansku, jer su nam potrebni ljudi koji će raditi u jednom europskom disko-klubu. Zarada je upravo fantastična, ali o tome nećemo sada puno govoriti, i sam ćeš vidjeti kada stignemo tamo", rekao mu je Danac koji se odmah na licu mjesta predstavio imenom Henrik. Njegov prijatelj Slovenac, pruživši ruku već pokolebanom mladiću, rekao je da se zove Petar.
Sutradan, nakon što je Janez sakupio potrebne dokumente, sva trojica su grabila u velikom luksuznom automobilu marke Volvo prema državnoj granici. Nekoliko dana kasnije našli su se u Kopenhagenu. Janezu su odmah osigurali sobu i hranu u veoma luksuznom hotelu "Ambasador", a sve račune prvih dana, "dok ne nađe posao u spomenutom disko-klubu", plaćao je Petar, tako da je Janez, u stvari, dobio iluziju da počinje njegov novi život, život bogatog europskog mladića, kojem se, eto, sreća nasmijala svom svojom širinom.
Dani su tako prolazili, no od posla u disko-klubu nije bilo ništa.
"Znaš, ona stvar s disko-klubom izgleda da je propala, tražili smo mjesto za tebe, no izgleda da je i nas vlasnik tog kluba izigrao", jedne večeri je objašnjavao nastalu situaciju Petar Janezu koji je i dalje bezbrižno živio u luksuznom "Ambasadoru" i čekao svoju veliku šansu. O tome je već i razglednicama iz glavnog grada Danske obavijestio svoje prijatelje u Ljubljani koji su mu i sami zavidjeli na sretnoj zvijezdi koja mu je bila naklonjena.
No ljudi u "Ambasadoru" su postali pomalo nervozni u odnosu na gosta iz Ljubljane, jer u posljednje vrijeme njegov partner Petar nije poravnavao račune za njegov boravak i hranu. Na to su mu jednog dana sasvim konkretno i skrenuli pažnju.
"E, pa vidiš, našao si se u situaciji kad, ipak, nešto moraš raditi", tješio ga je njegov prijatelj Petar koji se s vremena na vrijeme pojavljivao u hotelu zajedno s Dancem Henrikom. Govoreći tako Petar je u jednom trenutku iz džepa izvadio poveću gomilu pornografskih slika i pokazao Janezu.
"Da i ne pričamo kakva te sve zadovoljstva očekuju snimajući seksi-filmove..."
"Kako ti se sviđaju ove stvari", pitao ga je i pogledao ispod oka da ustanovi kako će reagirati došljak, koji se sad već sasvim ozbiljno našao u velikom škripcu, jer je uprava hotela počela prijetiti da će ga prijaviti policiji zbog neplaćenih računa, pa su mu čak zaplijenili i jedan dio ionako skromne odjeće koju je ponio sa sobom na put.
"Ma nije loše, no kakve veze ja imam s tim stvarima ", reagirao je Janez na sve očiglednije ponude Petra i Henrika, shvativši njihove aluzije s pornografskim slikama.
"Pa eto, mogao bi, na primjer, raditi kao filmski glumac! Ti si zgodan momak, oko tebe bi se vrtjele sve same ljepotice, a da i ne pričamo kakva te sve zadovoljstva očekuju snimajući seksi-filmove, već i sam znaš kako te stvari izgledaju. Osim toga, tu je zarada basnoslovna. Za jedan sat snimanja imat ćeš honorare od 500 danskih kruna! (Prevedeno u naš novac to je 1.000 novih dinara) Postat ćeš popularan, što da ti sve pričam - inzistirao je dalje Petar uviđajući da se Janez počeo polako zagrijavati za ponuđeni posao.
Rečeno - dogovoreno. Već sutradan, Janez se našao u jednom studiju u Kopenhagenu u kojem su se snimali samo pornografski filmovi. Studio je nosio zvučni naziv "Candy-Film". Kad je ušao u dvoranu za snimanje, dočekao ga je bljesak mnogobrojnih reflektora i određen ambijent za takvu vrstu filmova. Tu su bile i dvije dosta šarmantne mlade djevojke za koje su mu rekli da su studentice iz Danske i da će mu biti partnerice. A u jednoj drugoj dvorani, koja ga je prosto opsjenila, nalazio se bife sa svim vrstama škotskih viskija i drugih pića koja se obično piju u najotmjenijim noćnim lokalima. I što je najvažnije, "glumci" su se mogli posluživati tim pićima do mile volje, naravno, na račun filmskog studija.
"Nije bilo onako kako obično mladići zamišljaju kad kasnije gledaju takve filmove na privatnim seansama"
"Bilo me je strah i imao sam veliku tremu pred početak jednog takvog snimanja, no pošto sam se zalijevao viskijem, ubrzo je i toga nestalo, tako da sam uletio u nekoliko kadrova s tim mojim partnericama, koje ni sam ne znam kako sam odigrao, no nije bilo onako kako obično mladići zamišljaju kad kasnije gledaju takve filmove na privatnim seansama", iskreno priča Janez, koji je i u tim trenucima više mislio na onih pet stotina danskih kruna koje su mu trebali isplatiti poslije nastupa u seksi-filmu.
Kad je snimanje bilo gotovo, umjesto obećanih 500 kruna, Petar mi je dao samo 100 kruna, dok je ostali novac jednostavno stavio u svoj džep. Bio sam prevaren na najgori mogući način i to sam im odmah dao do znanja. Obećali su mi da će me zaposliti u Jugoslaviji kao manekena kod neke naše firme, jer sam navodno kao rođen za taj posao.
Poslije toga cijelo društvo je krenulo natrag u Jugoslaviju. Petar, Janez i Danac Henrik. No kad su došli u Ljubljanu, menadžeri porno-studija nisu Janeza ostavili na miru. Obećali su mu ponovo dobru nagradu, ako im bude pomagao da po ljubljanskim kavanama zajednički potraže nekoliko djevojaka koje bi radile ovaj posao u Danskoj.
Od dvije na koje su naišli u kavani jednu je oduševio predloženi posao i nekoliko dana poslije toga, pošto je Danac nekoliko kopija porno-filmova prodao u Zagrebu i nekim drugim, našim gradovima, krenuli su natrag u Kopenhagen.
U Jugoslaviju se vratio polugol
Kad su stigli tamo, Janez je ponovo dobio smještaj u jednom hotelu, ali to je sad više sličilo na neko nižerazredno prihvatilište nego na hotel. Opet ga je posjetio jedan menadžer, i nagovorio ga da sudjeluje u snimanju jednog njemačkog igranog filma koji će također imati neke seksi-sekvence, no ipak, za razliku od drugih danskih filmova, bit će to znatno pristojnija priča - uvjeravali su mladog Jugoslavena, koji je očigledno bio upao u društvo porno-menadžera glavnog grada Danske i koji su ga krepko uhvatili u svoje kandže videći da je ostao bez prebijenog "cvonjka" u džepu i da je više gladan nego sit.
Osim toga, i u ovom nazovi hotelu počele su prijetnje da će ga još iste večeri izbaciti van na ulicu ako ne plati račune za svoj boravak u njemu.
"Kod nas ćeš imati 800 kruna na dan honorara za snimanje i brzo ćeš se obogatiti", obećali su Janezu, sad već potpuno razoružanom i sabijenom uza zid.
Pristao je, no nagrada koju je dobio za snimanje u tom filmu bila je svega 200 kruna! U hotelu su mu zadržali i ono malo garderobe koje je imao na sebi, tako da se u Jugoslaviju vratio, tako reći, polugol! Vratio se u uvjerenju da više nikad ni pod kakvim okolnostima neće krenuti tako trnovitim i neizvjesnim stazama kakvim je krenuo po nagovoru svojih poznanika iz kavane "Europa" Petra i Henrika. Cijelu stvar je, naravno, odmah prijavio našim organima unutrašnjih poslova u Ljubljani koji su se veoma zainteresirali za cijeli taj slučaj.
Najlakši plijen trgovaca bijelim robljem
"Nije to samo slučaj s Janezom Horvatom", kažu ljudi iz ljubljanske službe javne sigurnosti.
"Mi smo zapazili da je prije njega oko 50 djevojaka iz Ljubljane i nekih drugih gradova Jugoslavije, prvenstveno iz Slovenije, Hrvatske i Srbije, otišlo sa sličnim menadžerima u nepoznato i da su u tim zemljama morale raditi isti posao na koji je bio primoran i Janez Horvat."
Ova priča je više poučna nego što ima ambicije da zabavi čitatelja, jer se takvi menadžeri ne pojavljuju samo u Ljubljani, pošto im je slovenska policija stalno za petama. Dolaze oni i u druge naše krajeve i vrbuju osobe željne brze i lake zarade.
Ipak, najveća su im lovišta noćni lokali i barovi, jer tamo nalaze mnoge takozvane animir dame, koje se već jednom nogom nalaze nad tamnim i dubokim ponorom podzemnog života i prostitucije. Takve cure su same po sebi najlakši plijen trgovaca bijelim robljem, "raznih impresarija" i ucjenjivača - ističu u ljubljanskoj kriminalističkoj službi na kraju.
Napisao: Petar Ivanović (Čik, 1971.)