Augustin Josip Ujević bio je hrvatski pjesnik, prevoditelj i esejist koji je djelovao tijekom burnog razdoblja prve polovice 20. stoljeća.
Rođen je 5.7.1891. u Vrgorcu, malom gradu na pola puta od Ploča do Makarske, a tijekom života boravio je u Splitu, Zagrebu, Beogradu i Parizu. Poznat je kao glavni predstavnik moderne u Hrvatskoj, a njegovo stvaralaštvo cijenjeno je u granicama Hrvatske i izvan njih. Preminuo je 12.11.1955. godine u Zagrebu.
Esejist i pjesnik
Bio je učenik Antuna Gustava Matoša te je nakon njegove smrti pisao eseje o svom učitelju. Prvi svjetski rat Ujević je proveo uglavnom u Parizu, radeći na svojoj poeziji te potičući hrvatsku književnost. Htio se pridružiti francuskoj vojsci u ratu, od čega ga je odgovorio Frano Supilo. Pisao je i o politici - u eseju Mrsko Ja objašnjava da je generalno razočaran politikom.
1920-e godine provodi u Beogradu te radi na svojoj prvoj zbirci pjesama. Slobodno vrijeme provodi u hotelu Moskvi i na Skadarliji, uživajući u piću i gradskom životu. Okružuje se poznatim ljudima iz beogradskog kulturnog kruga, a politikom se ne bavi. Nakon toga privremeno živi u Sarajevu, a stiže u Zagreb u vrijeme Drugog svjetskog rata i radi kao prevoditelj.
Nije pisao pjesme za vrijeme rata, već čekao da prođu ratne godine dok je prevodio i pisao kao novinar. U Zagrebu je puno vremena provodio u gostionici Blato u centru Zagreba. Bio je poznat Zagrepčanima kao boem koji je volio popiti i pričati o poeziji.
Ostavština
Do kraja života ostaje u Zagrebu te radi na svom opusu. Puno se bavio prijevodom poznatih autora kako bi njihov rad približio svom narodu. Preveo je Edgara Allana Poea, Marcela Prousta, Arthura Rimbauda, kao i Charlesa Baudelairea i Walta Whitmana.
O njemu su pričali poznati europski kulturnjaci, nazivajući ga zadnjim pravim predstavnikom moderne, a njegova djela sačuvana su i dan danas u hrvatskim kulturološkim institucijama. Ostao je zapamćen kao jedan od najpoznatijih Hrvata 20. stoljeća, što je jasno iz velikog broja ulica i trgova nazvanih po njemu.
Nagrada Tin Ujević, koja se redovito dodjeljuje hrvatskim pjesnicima, nazvana je po njemu. Izdao je sedam zbirki pjesama, kao i sabrana djela. Pisao je puno s obzirom na to da je proživio period velikih gospodarskih kriza i dva svjetska rata. Umire 1955. godine, a njegov grob nalazi se na zagrebačkom Mirogoju.