LEGENDARNI američki glumac Sidney Poitier posljednjih dvadesetak godina nije bio glumački aktivan, a u današnje vrijeme to je i više nego dovoljno vremena da nestanete s radara čitave generacije. Nažalost, smrt velikana oduvijek je bio jedini trenutak za rekapitulaciju i podsjetnik na to kolika je Poitier holivudska veličina zapravo bio.
Iz današnje je perspektive izuzetno teško prenijeti njegovu važnost i što je predstavljao u Hollywoodu i izvan njega. I dok će ga neki znati kao prvog Afroamerikanca koji je 1963. osvojio Oscara (za film Lilies of the Field) u kategoriji najboljeg glumca, lako će nam promaknuti kontekst i koliko je to bilo bitno u periodu kada se borba za građanska prava u SAD-u tek zahuktavala. Uloge koje je birao često su reflektirale miroljubivu stranu boraca za integraciju u vremenima kada je Amerika bila bure baruta rasnih nemira.
Suočen s nepravdom, likovi koje je Poitier portretirao često su na mržnju odgovarali razumom i oprostom zbog čega ga je bijela publika obožavala, ali kako je borba za ljudska prava postajala sve žešća, tako je i reakcija Afroamerikanaca postajala sve negativnija. Štoviše, krajem šezdesetih, kada je pokret poprimio militantniji oblik, mnogi su ga nazivali izdajicom.
"To je izbor. Jasan izbor. Da je društvo drugačije, svim bih se silama borio za uloge negativaca i da se pozabavim drukčijim aspektima crnačkog života koji bi imali više dimenzija. No, proklet bio ako to učinim u ovoj fazi", rekao je u intervjuu iz 1967.
Utabao put za nove generacije glumaca
Poitier je u to vrijeme bio jedan od najbolje plaćenih glumaca u Hollywoodu i magnet za publiku, a u anketama je bio peti najpoznatiji glumac iza Richarda Burtona, Paula Newmana, Leeja Marvina i Johna Waynea. No, ono što unatoč svom dobrom izgledu nikako nije mogao bile su romantične uloge.
I to je bilo očekivano za vremena kada je gledateljima bilo nezamislivo vidjeti crnca u takvoj ulozi. Ipak, u obzir treba uzeti kontekst vremena i činjenicu da su uloge čistunaca koje su mu pripale bile itekako velik napredak u usporedbi s ponižavajućim ulogama robova, priprostih seljaka ili kućnih pomoćnica koje su tada bile jedina opcija za crne glumce u Hollywoodu. U No Way Out glumio je doktora kojeg proganja pacijent rasist, u Cry, the Beloved Country glumio je mladog svećenika, a u Blackboard Jungle problematičnog studenta.
Prva nominacija za Oscara stigla je 1958. za The Defiant Ones u kojem glumi odbjeglog zatvorenika, lancima privezanog za drugog zatvorenika, bijelog rasista. No Oscar je stigao šest godina kasnije, za radnika koji skupini njemačkih opatica pomaže izgraditi crkvu u pustinji.
Krajem šezdesetih pojavio se u tri velika hita od kojih su svi itekako bitni za njegovu karijeru. U In The Heat of Night glumi Virgila Tibbsa, detektiva iz Philadelphije koji istražuje ubojstvo u Mississippiju gdje mu probleme stvara šerif koji je, naravno, rasist. U To Sir, With Love je zabrinuti učitelj u londonskoj srednjoj školi. No, najveći hit i jedan od onih filmova po kojem ga znaju mnogi je Guess Who's Coming to Dinner koji ne samo da je rušio sve tabue već se i fenomenalno održao, čak i u eri gdje se reevaluira svaki film i provjerava poklapa li se s današnjim sustavom vrijednosti.
Poitier glumi mladog doktora u međurasnoj vezi koji upoznaje roditelje djevojke koje glume Spencer Tracy i Katharine Hepburn.
Od siromaštva do Oscara
No vjerojatno možete uočiti uzorak što se izbora uloga tiče, a to je bio problem i samom glumcu koji se ponekad teško nosio s činjenicom da je predstavnik cijele rase: "Osjećao sam se kao da predstavljam 15 do 18 milijuna ljudi na svakom koraku."
Poitier je odrastao na Bahamima, ali rođen je 20. veljače 1927. u Miamiju gdje su njegovi roditelji često putovali kako bi prodali usjeve rajčice. Bio je najmlađi od devetoro klinaca, a situacija je bila takva da je morao nositi odjeću sačinjenu od vreća brašna, nikada nije vidio auto, pogledao u zrcalo niti okusio sladoled, sve dok se njegova obitelj 1937. nije preselila u Nassau, nakon što je Florida zabranila uvoz rajčica.
Kad je imao samo 12 godina, napustio je školu i postao vodonoša za skupinu radnika. Tad je počeo upadati i u probleme, a roditelji, zabrinuti da će postati delinkvent, poslali su ga živjeti u Miami s bratom Cyrilom.
No, s američkim autima, zrcalima i sladoledom, došli su i problemi koje nije susretao u svom rodnom mjestu, a to je američki rasizam: "Bio je posvuda kao bodljikava žica na koju bih neprestano nalijetao i ostao porezan."
Nakon manje od godinu dana odselio je iz Miamija u New York s tri dolara u džepu. Prao je suđe, kopao kanale, radio u luci i kao dostavljač. Život nije bio lagan. Tijekom rasnih nemira u Harlemu upucali su ga u nogu, a u džepu je uvijek imao sitniš, kako bi tijekom hladnih noći mogao prespavati u zahodima u kojima se ulaz plaćao.
Krajem 1943. prijavio se u vojsku, ali je samo dvije godine kasnije lažirao psihičke probleme kako bi ga otpustili. Vratio se u New York i slučajno nabasao na oglas da jedno crnačko kazalište traži glumce. No, ni to nije završilo dobro.
Prva audicija prošla je očajno, a osnivač kazališta Frederick O'Neal rekao mu je da gluma nije za njega i da mu je, s obzirom na jak naglasak, bolje da se zaposli kao perač suđa. To ga nije omelo. Kupio je radio i počeo vježbati engleski naglasak slušajući voditelje. Kolega s kojim je radio u jednom restoranu pomogao mu je naučiti čitati i Poitier je napokon pronašao mjesto u glumačkoj školi.
Kao domar.
Neplaćeni.
Prva prilika
Prilika je stigla nakon što se Harry Belafonte nije pojavio na probi pa ga je zamijenio u predstavi Lizistrata 1946. Kritičari su pokopali predstavu, ali vrata su mu se otvorila. Prva uloga je bila u filmu No Way Out, ali nakon toga uslijedile su manje uloge u filmovima i na televiziji, a paralelno s glumom morao je i raditi kako bi mogao platiti račune.
Početkom pedesetih oženio je plesačicu i manekenku Juanitu Marie Hardy od koje se razveo 1965., a 1976. ušao je u brak s glumicom Joannom Shimkus s kojom je ostao do smrti.
Uloga koja ga je probila bila je u filmu The Defiant Ones iz 1958., ali morao je platiti visoku cijenu. Naime, nakon što je Belafonte odbio glumiti u mjuziklu Porgy and Bess jer je smatrao da je ponižavajuća za crnce, producent Samuel Goldwyn odlučio je angažirati Poitiera. No, i on je odbio ulogu iz istog razloga, a to je razljutilo Goldwyna koji mu je zaprijetio da će, ne prihvati li ulogu u mjuziklu, zabraniti redatelju Stanleyju Krameru da ga angažira u The Defiant Ones.
"Nisam uživao u mjuziklima, a ni danas si još nisam potpuno oprostio zbog toga", rekao je 1967. za New York Times.
Mnogi su ga kasnije prozivali da je prodana duša, ali zaboravljaju koliko se glumac tijekom čitave karijere zalagao za rasnu jednakost i ljudska prava. Bio je čak i dio holivudskog kontingenta koji je sudjelovao u maršu na Washington u ožujku 1963.
Ipak, njegov ton uvijek je bio pomirbeni: "Što se moje uloge u svemu ovome tiče, sve što mogu reći je da postoji mjesto za ljude koji su ljuti i prkosni i to ponekad ima svoju svrhu, ali to nikada nije bila moja uloga."
Posljednja faza karijere
Osim velikog uspjeha u kazalištu, Poitier se kasnih šezdesetih i ranih sedamdesetih angažirao i kao redatelj i producent. Udružio je snage s Paulom Newmanom i Barbrom Streisand pa su 1969. osnovali producentsku kuću First Artists nakon čega je režirao vestern Buck and the Preacher, komedije Uptown Saturday Night, Let's Do It Again i Stir Crazy s Richardom Pryorom i Geneom Wilderom.
No, kritika nije bila oduševljena njegovim redateljskim sposobnostima, ali publika ga je voljela i neki od filmova danas su kultni.
Tijekom osamdesetih i devedesetih pojavio se u par slabijih filmova kao što su Shoot to Kill, Little Nikita i prespavanom, ali objektivno zabavnom trileru Sneakers.
No, devedesetih je ostvario velik uspjeh televizijskim ulogama. Za početak, tu je Separate but Equal iz 1991. gdje glumi suca Vrhovnog suda Thurgooda Marshalla, a 1997. glumio je Nelsona Mandelu u Mandela and de Klerk, a to je bila uloga s kojom su kritičari bili oduševljeni.
Počasni Oscar stigao je 2002. (inače, tijekom iste dodjele, Denzel Washington postao je prvi crni glumac nakon Poitiera koji je dobio Oscara u kategoriji najboljeg glumca), a 2009. predsjednik Barack Obama dodijelio mu je Predsjedničko odličje slobode.
U svojoj drugoj biografiji The Measure of a Man progovorio je o životu, ljubavi, glumi i rasnoj politici i premda je izuzetno bitan generacijama crnih glumaca, ostajao je skroman svaki put kada bi pisao o svojoj karijeri: "Povijest će me pamtiti kao manji element u većem događaju koji još uvijek traje. Mala, ali bitna energija. No, unatoč svemu, zahvalan sam na tome što sam izabran."