HIDEO KOJIMA 2019. učinio je hrabar potez i uzeo jedan neopisivo istrošen format kako bi nam podario jednu od najoriginalnijih i najbizarnijih igara svih vremena, koja je podijelila kritiku i igrače.
Death Stranding nikako nije svačija "šalica čaja".
Štoviše, čak i oni koji igru obožavaju, vjerojatno će razumjeti one koji su nakon samo nekoliko sati igre zaključili da je to dosadno japansko čudaštvo na koje neće gubiti dragocjeno vrijeme.
Osobno, DS smatram najboljom igrom 2019., ali i igrom koja bi jako profitirala da se pojavila godinu dana kasnije, u pandemijskim vremenima, koja su u prvim mjesecima djelovala kao početak mračnog i apokaliptičnog scenarija.
Osjećaj izoliranosti, pustoši i straha od onoga što donosi sutra savršeno bi se uklopio u elegična lutanja Sama Portera sivom i opasnom vukojebinom u težnji da ujedini ostatke čovječanstva u naizgled nemogućoj misiji.
Igra bi možda djelovala i utješno.
Problemi neshvaćenih umjetnika
Ono što se na kraju dogodilo daleko je od idealnog. Vizualno i tehnički impresivna igra koja je uzela istrošeni format i udahnula mu novi život nije izašla uz fanfare, nego tihi prdac, a mnogi su pohvalili tek grafički dio, dok su sve ostalo nazvali ili "dosadnom igrom s potraćenim potencijalnom" ili "isforsiranom metaforom koja u nastojanjima da djeluje duboko najčešće ispada gotovo tragikomično isprazno".
Šačica fanova, unatoč nesavršenostima, pronašla je ne samo dubinu i smisao već je i istinski uživala u meditativnom iskustvu koje se ne temelji na nabrijanoj akciji, već vještom doziranju nje.
Prihvatili smo tu uzaludnost i bili čak spremni na tragičan završetak 40+ sati dugog putovanja, koje bi se okončalo s još malo čemera uz zvuke skandinavskog indie-naricanja. Možda se radilo o pukom mazohizmu, ali Death Stranding je jedinstveno iskustvo neusporedivo s bilo čime što postoji.
Redateljska verzija ili nešto drugo?
Kako to i inače biva u današnje vrijeme, i Death Stranding je dobio svoj Director's Cut. Što god to značilo u svijetu videoigara.
Netko u marketingu očito je zaključio da su se fraze kao "Deluxe Version" ili "Final Cut" istrošile i da je vrijeme za nešto svježe. Međutim, ovaj Director's Cut ne djeluje kao beskompromisno ostvarenje umjetnika koji je zbacio okove i dao nam nerazvodnjenu viziju svog remek-djela, već više kao servisiranje primjedbi igrača kojima se originalna igra nije svidjela.
U ovom slučaju upravo original djeluje kao redateljska verzija za hardkor fanove.
Više je akcije, dinamičniji je, dodana su vozila (postoje čak i utrke) i akrobacije na motoru, a samotno i naporno taljiganje opasnim terenima osjetno je olakšano, pa će ga odsad moći tolerirati i oni najnestrpljiviji među nama. Uz sve to, već ionako predivna igra na petici izgleda još bolje, donosi nove grafičke postavke i klizi savršeno glatko u (uglavnom) nepokolebljivih 60 FPS-a.
Ako pitate hejtere originala, u ovoj se verziji radi o daleko boljoj igri. Mnogi će joj možda upravo sada i dati šansu i trebali bi, jer Death Stranding je fenomenalna igra. Nažalost, ova su je poboljšanja učinila manje posebnom. Točnije, poboljšanja su joj oduzela dio onoga što je original činilo jedinstvenim.
Što je novo i treba li vam to?
I ne treba sad pretjerivati i pričati da se igra korjenito promijenila ili da "to više nije to", jer radilo bi se o klasičnom hipsterskom pravovjerju. Najjednostavnije rečeno, ako ste mislili da igri nedostaje više pucačine i autoutrka, dobili ste što ste htjeli. Za sve ostale, ovo su nepotrebni ukrasi koje, ako ste već vlasnik igre, možete dobiti za samo 10 dolara, koliko košta upgrade igre.
Ono što ne spada u kategoriju nepotrebnih ukrasa su grafička poboljšanja i veći framerate. Dva moda, s naglaskom na kvaliteti ili performansama, teško je razlikovati i ako ste vlasnik petice, zapravo ni ne postoji razlog zašto biste smanjivali kvalitetu u korist brzine, ali definitivno izgleda bolje.
Što se ostalih noviteta tiče, osim već spomenutih, tu su još i prohodnije mape, dodatni egzoskeleti za lakše i brže prenošenje većih tereta, botovi, koje ste prije samo slali na misije, sada vas mogu pratiti (i nositi teret i vas), katapultiranje tereta, pomagala za lakše savladavanje terena (potpuno nova kampanja (fokus je prebačen na akciju), posebne tematske Half-Life i Cyberpunk 2077 misije, hrpa manjih kozmetičkih poboljšanja (između ostalog, detaljnija modifikacija Samove odjeće), brže očitavanje i dodatne haptičke vibracije za DualSense, koji šetnju neravnim terenom čine još posebnijim iskustvom.
Kad sve zbrojite i oduzmete, već ionako lijepa igra postala je ispeglanija, a jedino je pitanje jeste li nakon samo dvije godine spremni vratiti se tumaranju pustoši.