"Televizija je prva istinska demokratska kultura, prva kultura dostupna svima i kreirana prema željama publike. Najstrašnije je, međutim, saznanje što publika zapravo želi." Misao je ovo poznatog američkog kazališnog kritičara Clivea Barnesa izrečena prije pojave interneta, no time ne i manje relevantna. Svi smo, naime, uvjereni kako je medijski populizam proizvod novog doba, pa je dobro podsjetiti se na njegove korijene, a neki od njih prilično su neočekivani i sežu u ne tako blisku prošlost.
O tome je riječ u filmu Peti rujan švicarskog redatelja Tima Fehlbauma, koji nam prikazuje zbivanja tijekom čuvene talačke krize poznate i pod sintagmom Münchenski masakr, a koja se događala tijekom Olimpijskih igara u Münchenu 1972. godine. Izazvala ju je palestinska teroristička skupina Crni rujan kada je otela jedanaest izraelskih sportaša i trenera, dvojicu od njih ubila, dok su ostali stradali kasnije, u okršaju na aerodromu.
Najpoznatiji film o toj temi jest odličan München Stevena Spielberga iz 2005. godine, stoga ovaj film nema potrebu ponavljati dobro poznatu kronologiju tih užasnih 20 i nešto sati, umjesto toga prikazuje nam ih iz specifične vizure, televizijske režije američke ekipe ABC-ja koja se našla najbliže mjestu događaja te snimila neke od najstrašnijih kadrova tih tragičnih događaja, među njima i kultni kadar terorista na balkonu sa skijaškom kapom.
Film bismo mogli opisati kao novinarski triler u tradiciji Svih predsjednikovih ljudi, Kineskog sindroma ili Spotlighta, samo od njih znatno lošiji, no ipak relevantan jer nam kroz priču o prvom live prijenosu terorističkog napada zapravo precizno dočarava kako i zašto je nastao notorni infotainment, spoj informativnog programa i zabave koji je došao glave ozbiljnom i odgovornom novinarstvu i po svoj će prilici završiti u formi TikTok videa.
Filmski događaji zgurani su u sobu televizijske režije i iz nje praktički ne izlaze tijekom cijelog filma, tek povremeno vanjske događaje pratimo posredno, putem televizijskih monitora u kontrolnoj sobi.
U centru je priče televizijski producent John Magaro (Geoffrey Mason) koji vodi show, a riječ je o prijenosu sportskih zbivanja na Olimpijskim igrama, sve dok jedne noći, oko pet ujutro, pucnjevi ne prekinu tišinu u olimpijskom selu i započne neviđena talačka drama.
Igrom slučaja, ali i snalažljivošću, ekipa ABC-ja uspjela je postaviti kameru koja pokriva ulaz i prozore zgrade u kojoj palestinski otmičari drže izraelske sportaše, što im daje prednost pred ostalim novinarskim ekipama, ali postavlja i prvo etičko pitanje plasirano upravo kroz Magarov lik: "Crni rujan zna da cijeli svijet gleda što se događa, no što ako ubiju taoca u prijenosu uživo, čija je to priča? Naša ili njihova?"
Medijski profesionalci prvi su se put našli u takvoj situaciji pa pokušavaju balansirati između novinarskog nerva, odnosno želje za ekskluzivom i odgovornosti prema zatočenicima, što im ponekad baš i ne polazi za rukom.
Nesvjesni da njihov prijenos uživo gledaju i teroristi, ABC mrtav hladan prenosi uživo pokušaj njemačkog antiterorističkog tima da oslobodi taoce, što naravno omogućava članovima Crnog rujna da to spriječe.
Nakon bijesnog upada njemačke policije u njihovu režiju i gašenja live prijenosa, nakratko se ponašaju odgovornije, no prijenos bez live kamera im se učini suhoparan pa ih ubrzo ponovno uključuju.
No, da bi do svega toga došlo, ekipa ABC-ja prvo se mora izboriti s vlastitom kućom da njihovi sportski novinari koji se nalaze na licu mjesta pokrivaju događaj – jer kako kaže šef tima Roone Arledge (Peter Sarsgaard), "ovdje nije riječ o politici, već o emocijama" – te da im ga ne preotmu kolege iz informativnog programa, a zatim još mnogo filmskog vremena troši na pregovore s konkurentskim televizijskim mrežama oko podjele slotova za satelitski prijenos, što je današnjem gledatelju posve nezanimljivo, a zapravo podigrava mnogo važnije i dalekosežnije etičke odluke koje producenti moraju donijeti.
Nešto je naglašenija moralna dvojba s kraja filma, kad Magaro mora odlučiti želi li objaviti ključnu informaciju o ishodu oslobađanja taoca na temelju glasina ili ne, što ga dovodi u još jednu etičku katastrofu.
Zbog svega navedenog, iznimno jakog medijskog odjeka koji je ovaj prijenos imao u javnosti, ali i utjecaja na format praćenja sličnih događaja u budućnosti, ovaj je prijenos prerastao u svojevrsni milestone razvoja televizije. Dok je atraktivnost formata neupitna, etički je aspekt vrlo upitan, što je po svoj prilici i razlog da mu je te godine izmakla nagrada Emmy za najbolji live prijenos.
Film nema namjeru zauzimati pozicije, već pokušava što objektivnije prikazati događaje, stoga se ne zaustavlja previše na opisanim kritičnim točkama niti nad njima moralizira, već ih u maniri distancirane dokudrame tek bilježi, što je legitimna pripovjedačka pozicija, no nije osobito potentna niti uzbudljiva.
Djelomični razlog za to možda je i pomalo klaustrofobičan koncept u kojem se sve događa u mračnim prostorijama snimljenima zrnatom strukturom slike koja podsjeća na 16-milimetarske filmove 70-ih, a dijelom i redateljskim nedostatkom osjećaja za građenje dramskih situacija unutar tako zahtjevnog setupa.
Rezultat je film koji se bavi jednim od najuzbudljivijih trenutaka u povijesti televizije, no ipak nas ostavlja ravnodušnima i nezainteresiranima, kako za suhoparno koncipirane likove tako i za njihove unutarnje borbe.