Obljetnice su važne. Važno je njihovo obilježavanje. Nije u pitanju samo simboličko ili ritualno održavanje sjećanja na rođenje neke ličnosti, odigravanje ključnog povijesnog događaja u politici, kulturi, umjetnosti ili sportu, obljetnice služe i da nas osvijeste u vremenu i pruže nam perspektivu prema njegovom protoku koja nam ponekada izmiče.
Kada je filmska umjetnost u pitanju, iako je i dalje tretiramo kao relativno nov izum i jednu od najmlađih umjetnosti, suočeni s obljetnicama na koje ovdje želimo ukazati, spoznat ćemo da su gotovo svi ljudi koji su sudjelovali u stvaranju prvih remek-djela kinematografije odavno pokojni, ali i da su njihova djeca također vjerojatno napustila ovaj svijet, ili provode posljednje dane na njemu.
Nešto moderniji filmovi, koji su u svojoj epohi bili cool, ekstravagantni, koji su pomicali granice i provocirali okoštale konzervativne strukture, također bijahu pravljeni od generacije vršnjaka naših baka i djedova. Napose, relativno novi klasici, za koje nam se čini da su bili aktualni još jučer, zapravo su napunili nekoliko desetljeća, a mi smo životarili misleći da ćemo, kao i ti glumci, biti zauvijek mladi, da bi se, kao u onoj pjesmi Pink Floyda, osvijestili deset godina kasnije šokirani po tko zna koji put nad vremenom i brzinom njegova protoka.
Premijera: prosinac 1925.
Čitav jedan vijek dakle. Već smo dotle stigli. Krajem drugog i početkom trećeg desetljeća 20. stoljeća već se može govoriti o prvim ozbiljnijim filmovima koji nisu samo eksperimentiranja, već punokrvna remek-djela, koja su i dan-danas relevantna i utjecajna.
Prije Oklopnjače i 1925. imamo već Birth of a Nation (1915.), Intolerance (1916.), The Cabinet of Dr Caligari (1920.), Haxan (1922.), Nosferatu (1922.), Safety Last (1923.), dakle maltene u svim žanrovima - horori, komedije, epski povijesni spektakli, dokumentarci - pojavili su se vizualni temeljci na kojima će se dalje zidati.
Međutim, Oklopnjača Potemkin je, čini se, dala prvu zaista ikoničnu scenu ikada snimljenu. Onu koja je prva, uz dužno poštovanje svih nabrojanih, a i svih ostalih suvremenih ostvarenja, pokazala da to igranje s pokretnim slikama jest nešto više od puke atrakcije za mase i da može proizvesti dojam koji čovjeka dotiče na daleko višoj razini.
Zamišljen i sam kako bi obilježio jednu obljetnicu - Prvu rusku revoluciju iz 1905. - naručen je od Sergeija Eisensteina, kazališnog redatelja koji se prešaltao na film i propagandno eksploatiranje istog u službi Partije. Film je opisivao događaje iz te revolucionarne godine i pobunu mornara na ratnom brodu u Crnome moru, uslijed užasnih uvjeta koje su trpjeli.
Mornari savladavaju oficire i preuzimaju kontrolu nad brodom pa uplovljavaju u luku Odesu, gdje drže spomen svojem strijeljanom suborcu, izazivajući simpatiju naroda koji se uskoro i sam diže u pobunu protiv cara. Oklopnjača potom isplovljava prema carskoj floti s istaknutom crvenom zastavom i pozivom da im se njeni mornari priključe, što se na kraju i događa.
Čitava radnja u trajanju od 74 minute bila je podijeljena u pet poglavlja u kojoj je, naravno, ono najznačajnije bilo četvrto - Stubište Odese, koje je i ušlo u povijest. Eisenstein se u svom postupku nije fokusirao na pojedince i nije imao glavne junake, prikazujući događaje kroz kretanje grupa i masa statista.
Sekvenca u kojoj red vojnika s vrha stubišta nastupa rastjerujući okupljeni narod koji pozdravlja Oklopnjaču još uvijek, bez obzira na domete koje je film dosegnuo za ovih stotinu godina, može izazvati aritmiju kod gledatelja. To jest vrhunac sovjetske teorije montaže, prema kojoj je, kako je i sam Eisenstein govorio, ona ključni živac kinematografije.
U kadrovima s brzim rezovima mi vidimo narod koji bježi, pada pogođen mecima, vidimo dječaka pregaženog u masi i njegovu majku koja ga podiže i u reimaginaciji Michelangelove Piete nosi prema nemilosrdnim egzekutorima moleći za milost.
U svom tom metežu druga majka, mlađa žena, pogođena pada, a njezina kolica s bebom se nekontrolirano spuštaju niz stube dok okolo lete meci, Kozaci na konjima sijeku, a svjedoci nijemo i bespomoćno promatraju.
Mimo svih ideoloških implikacija i očigledne propagandne namjere, samo ovim kadrom kolica koja se rolaju niz stube ovaj film, ali i film kao djelatnost uopće, ugradio je sebe u vječnost, izazivajući mnoštvo vizualnih omaža koje smo sasvim sigurno mnogo puta viđali.
Premijera: kolovoz 1975.
Termin "kultni film" previše se olako koristi. U kolokvijalnom smislu to znači čuveni, utjecajni, klasični film koji je obilježio generacije i koji su vjerojatno svi gledali. Međutim, u suštini značenje ovog pojma je dosta drugačije. Čak i suprotno.
Svaki kult, pa i onaj filmski, podrazumijeva tajnovitost, podrazumijeva diskreciju njegovih članova koji se međusobno prepoznaju i razlikuju od ostatka mase. Da biste bili dio kulta, vi morate biti inicirani. Ne reklamira se članstvo kulta na banderama i ne dijeli se poziv za inicijaciju na lecima u supermarketima.
Da budemo precizni - kultni filmovi su najjednostavnije rečeno bizarna, uvrnuta, specifična djela koja posvećeno i ludo obožava manja skupina ljudi. Dakle Kum i Star Wars nisu kult. Rocky Horror Picture Show, koji ove godine puni cijelih pedeset godina, jest.
Kada se 1975. godine pojavio, ovaj sumanuti mjuzikl o doživljajima konzervativnog bračnog para Brada i Janet u zamku transseksualnog Dr.-a Frank-N-Furtera s elaboriranim referencama na SF 50-ih, vintage rock'n'roll i E.C. stripove, a sve u duhu slobodne ljubavi i seksualne revolucije, doživio je inicijalni neuspjeh.
Film je vrlo brzo bio povučen iz kina u nekoliko američkih gradova uslijed slabog odaziva publike, međutim nije trebalo dugo proći i već sljedeće 1976. godine počinje svoj život u ponoćnim projekcijama u New Yorku, inače rezerviranim kao ulazni portal za buduće kult klasike. Ono što se pak događalo na projekcijama Rockyja nadmašit će čak i standardne okvire forme.
Čovjek po imenu Louis Farese Jr., po profesiji učitelj, u jednom trenutku je dreknuo na lik Susan Sarandon, koja se na platnu novinama štitila od kiše, "Kupi kišobran, škrta kučko!", što je potaknulo i njegove prijatelje da čine isto te je "razgovor", odnosno "kontra-dijalog" koji je publika imala s filmom, postao standardna stvar.
Uz to, na projekcijama su se počele pojavljivati i glazbeno-plesne trupe širom zemlje, koje su, u punim kostimima, sa svim korzetima i halterima, ispred platna paralelno s filmom izvodile scene i pjesme.
Vrlo brzo pojavili su se i fan klubovi, organizirane su prve fan-konferencije, a sam film uistinu nikada službeno i nije povučen iz kino distribucije 20th Century Foxa te ga i danas možete pronaći u redovnim ponudama specijaliziranih kino dvorana širom svijeta, od kojih je najpoznatija Museum Lichtspiele u Münchenu, koja Rockyja prikazuje svakog petka i subote još od 1977., kada je debitirao.
Rocky je čisti mjuzikl i, iako može djelovati kao laka zabava s bizarnim stilom, njegova naracija je utkana u tekstove pjesama te da bi se uistinu pratio i da bi se svaka njegova referenca razumjela zahtijeva specifičan ukus (kojem u ovom podneblju nismo skloni), a također i vrhunsko poznavanje američke pop-kulture na koju se suštinski nadovezuje.
Premijera: srpanj 1985.
Skeč od prije deset godina iz emisije poznatog talk-show voditelja Jimmyja Kimmela u kojem su se, obojica u likovima, pojavili Christopher Lloyd i Michael J. Fox kao Doc i Marty, pokazao je koliko smo na tadašnju obljetnicu voljenog filma dobacili kao civilizacija.
Iz perspektive Povratka u budućnost, svijet u 2015. u koji Marty u drugom dijelu odlazi djelovao je kao egzotični futurizam. Praveći vjerojatno razmjernu paralelu koji bi šok nekome iz pedesetih osamdesete morale izgledati, tvorci filma zamislili su leteće automobile, pametne kuće i hoverboardove, no, nažalost, Kimmel im u skeču na pitanje je li zaista tako kaže da ništa od toga zapravo nismo uspjeli postići, dodajući da je i situacija u svijetu, makar po pitanju Bliskog istoka, podjednako zamršena kao što je bila i u njihovo vrijeme.
Danas je, kao što znamo, još i gore.
Naravno, jedna od jačih šala odnosi se na lik čuvenoga Biffa, za koga Marty odmah pita što je s njim bilo, pa se ispostavi da je u zbilji taj isti Biff, za razliku od filma gdje je samo zagospodario Hill Valleyjem, pretvarajući ga u svoj monomanijakalni Las Vegas, on postao kandidat za predsjednika Sjedinjenih Država.
Ipak, pristupajući ovome klasiku (ne kultnom, naučili smo) malo kritičnije, moramo istaknuti da je u svoje vrijeme i sam bio mainstream hit u službi Reaganove administracije. Postoji čak i podatak da je i sam Reagan trebao pojaviti se u njemu u jednoj od epizoda trećeg dijela, ali je tu ponudu odbio.
Pod krinkom lake, pitke i beskrajno šarmantne zabave, ovaj film isticao je materijalizam, tehnološki napredak, asertivnost i američki ekskluzivizam kao vrijednosti po kojima se njegovi junaci vode i za koje se valja boriti. Crispin Glover, glumac koji je u prvom dijelu tumačio lik Martyjeva oca, čak je i odbio igrati u nastavcima, smatrajući da je moralna poruka filma potpuno pogrešna.
S tim na umu možemo preispitati i lik Biffa kao druge strane iste medalje na kojoj se nalaze i Doc i Marty, odnosno današnju situaciju sada već 40 godina kasnije, prema kojoj tvorci i fanovi filma Povratak u budućnost, pod uvjetom da su zaista razumjeli ovaj film, možda i ne bi trebali biti toliko kritični, nego da je proslave uz otvaranje šampanjca.
No i pored očiglednog razočaranja i spoznaja o tamnim stranama nekada voljenih franšiza, nas ništa ne sprječava da im se i dalje vraćamo, na obljetnice ili mimo njih, i prizivamo dobre vibracije koje su nam nekoć izazivali. Druge mladosti nemamo niti ćemo je imati.