VEĆ U prvih desetak minuta filma Girl You Know It's True postaje jasno da ovo neće biti još jedan od klasičnih "magneta za Oscare". I da ne bude zabune, otkako sam pogledao trailer, znao sam da ovo neće dobaciti dalje od TV filma koji prati klasičnu američku šprancu filmova o popularnim glazbenicima.
S tim također nemam problema jer mišljenja sam da se dobri biografski filmovi o glazbenicima dijele na dvije grupe. U prvoj je Formanov Amadeus, a u drugoj Walk Hard: The Dewey Cox Story.
Sve ostalo svodi se na jedan te isti film koji gledamo već desetljećima i taj film može biti više ili manje zabavan s glumcima koji bolje ili lošije imitiraju glazbenike koje portretiraju. Ponekad se dogodi da se malo zanesemo popularnošću filma pa krenemo veličati jedva prosječne biografije poput Bohemian Rhapsodyja, koji ne samo da je loša priča o jednoj od najvećih grupa svih vremena već i film koji je Ramiju Maleku osigurao Oscara za imitaciju Freddieja Mercuryja koja se svodi na tri stvari:
- više nego ključnu pomoć službenog imitatora koji mu je osigurao glas
- činjenicu da Rami Malek glumi Ramija Maleka koji se predstavlja kao Mercury, ali na svu sreću, mnogi nikada nisu pogledali niti jedan intervju s Mercuryjem pa ne znaju da ovo što glumac radi nema apsolutno nikakve veze s pjevačem
- granično komične "Orbit zube".
Slabašan pokušaj
Stoga ne bi bilo neobično da publiku na jednak način opčini i Girl You Know It's True. Nažalost, film o najpoznatijim lipsinkerima u povijesti (do pojave TikToka) tek je slabašni pokušaj njemačko-austrijskog redatelja Simona Verhoevena da traljavo iskopira istrošenu šprancu američkih biografskih filmova.
Ponavljam, to ne mora biti nužno loša stvar jer, na kraju dana, bitno je samo da film bude zabavan. A GYKIT ima vrhunski zabavnu priču koja nudi toliko različitih i zanimljivih pristupa. Nažalost, redatelj se na kraju odlučuje za najbazičniji mogući pristup, čime momentalno ubija čak i trenutke u kojima film uspijeva biti legitimno smiješan. I legitimno tragičan.
A priča o Fabu Morvanu i Robu Pilatusu je upravo to pa i puno više od toga. Uspon i pad dvojice europskih plesača koji su spletom suludih okolnosti dogurali do svjetske karijere i Grammyja iako ne znaju ni pjevati ni repati, ni svirati, ni pisati pjesme, savršeno je nevjerojatan i kao stvoren za film. Rob i Fab su jednostavno... bili tamo u pravom trenutku. Kao Forrest Gump ili Peter Sellers u Being There.
Savršeni temelji, ali u isto vrijeme i neiskorištena prilika.
Propuštena prilika
Naravno, sve je na kraju stvar ukusa i možda vam se ovaj melodramatični TV pristup svidi, ali tužno je kada znate da film, ako već nije tehnički na razini, propušta priliku donijeti pravu priču o grupi jer ono što pronalazite između redaka puno je zanimljivije od isprane i općeprihvaćene žalopojke o "dva prevaranta koje je sustigla pravda".
Luke Korem prošle je godine snimio odličan dokumentarac koji se svodi više-manje na to da su Rob i Fab svakako sudionici prevare, ali dokumentarni film se u puno većoj mjeri bavi glazbenom industrijom koja je, budimo realni, najveći negativac cijelog tog cirkusa.
Verhoeven se toga tek tu i tamo površno dotakne, ali generalno nikada ne ulazi dublje. I možda je razlog to da bacanje krivnje na "zlu glazbenu industriju" djeluje "prvoloptaški" i naivno, ali ideja da bi dva prosječna plesača tek pristigla s ulice vješto manipulirala iskusnim producentom i čelnicima jedne od najvećih izdavačkih kuća u svijetu da bi nakon svega ispali najveći krivci i manipulatori - djeluje još naivnije.
Vizualno, film je na tragu mnogobrojnih filmova koji su se u posljednjih nekoliko godina zaredali i od kojih su svi redom očajni. Bio to film o Whitney Houston, Bobu Marleyju ili Amy Winehouse, svi djeluju neoprostivo televizijski i prava je misterija kako su neki od njih uopće završili u kinima. GYKIT ne izgleda toliko loše.
Umjetan i plastičan, ali mu to - odgovara
Štoviše, premda je užasno umjetan i "plastičan", ali to mu na neki način, bilo to namjerno ili ne, tematski odgovara. Film čak i ne bi bio grozan da ste ga pogledali na Hallmarku, ali bode u oči kada ga pogledate u kinu jer u tom formatu do izražaja dolaze mnogi nedostaci.
E sad, kao veliki ljubitelj trasha, lagao bih kada bih rekao da se na momente nisam zabavio i nasmijao unatoč džumbusu i ne pretjerano impresivnoj glumi.
Ne znam kakvi su inače Tijan Njie i Elan Ben Ali jer i daleko kvalitetniji glumci s dugom karijerom ponekad znaju "nestati" u lošim projektima, ali obojica djeluju grozno amaterski. Imaju izgled i funkcioniraju kao neki meta moment (neglumci glume nepjevače), ali sve ostalo kaska. No, u isto vrijeme, ti glumački izleti znaju biti urnebesno nenamjerno smiješni, a film ima i nekoliko stvarno solidnih i duhovitih scena.
Girl You Know It's True nije dovoljno dobar da, primjerice, iskoči iz kategorije All Eyez on Me i Notorious (koji su očajni) i uđe u društvo Straight Outta Compton (koji je solidan), a niti dovoljno urnebesno trashy da postane jedan od onih "toliko grozan da je odličan" filmova koje mora pogledati svaki ljubitelj trasha.
Ipak, najviše smeta to što priča o Milli Vanilli u sebi ima savršen film koji ovog puta nažalost nismo dobili. No dijelu publike nostalgija će možda biti dovoljna da poništi sve nedostatke i održi film iznad površine.