Foto: Vedran Buble
NAKON polugodišnjeg putovanja Južnom Amerikom u 2014., junaci ovog putopisa, Vedran i Sanja, u studenom su započeli 4-mjesečnu odiseju Azijom. Osim Filipina, koji će biti njihova prva destinacija, posjetit će Vijetnam, Kambodžu, Maleziju i Indiju. Njihov serijal putopisa, koji će uz nepredvidive avanture opisivati i društveno-političku stečevinu ovih zemalja, imat ćete priliku čitati jednom tjedno na najposjećenijem hrvatskom portalu Index.hr, a sva pitanja, sugestije i komentare možete slati na email putovanja@index.hr.
Indija
1. poglavlje
(Tee)Raj naših snova
Iako smo na kafanskim bdijenjima diljem svijeta često slušali o notornoj indijskoj gostoljubivosti, manira kojom se naš Couchsurfing domaćin pet dana brinuo o nama, bila nam je toliko strana da smo uvečer jedva čekali pobjeći u krevet od sve te silne neugode. Baš kao što od malih nogu kuđeno dijete neće znati kako reagirati u susretu s pohvalom, tako ni mi nismo znali kako se ponašati pred tim nesvakidašnjim nasrtajima nesebičnosti koji su kao debeli valovi južine nadirali jedan za drugim.
Samo sam još na jednom mjestu bio tako srdačno primljen, u dragoj mi Bosni. Sjećam se kako su se Drenka, Armin i Edina znali doslovce iseliti iz vlastita stana i rasuti po Sarajevu kako naš komfor ne bi bio doveden u pitanje. Da mi svojom mahnitom gostoljubivošću tada nisu naznačili da ovakva sorta ljudi još uvijek postoji, vjerojatno bi sve vrijeme u Kochiju mislio da 27-godišnji Teeraj zaista ne zna upraviti svojim životom ili da sve radi samo kako bi nam napakostio i ponizio nas svojom dobrotom. Svatko voli da ga se lijepo tretira, ali što je previše, previše je, prevrtao sam se u krevetu tjeskobne prve noći.
Sad će te se sigurno pitati što je taj dobri momak napravio za nas i kome je, Sanji ili meni, hitno trebao bubreg, međutim takve stvari nema smisla nabrajati. To su sitnice, kojih se još znam postidjeti, male puzzle koje tek u cjelini oslikavaju veličinu jedne osobe. Poput one kad se prije posla ustane sat vremena ranije samo da nam napravi doručak i pripremi crtež uputstava za taj dan ili kad zakasni na posao jer nam preko pauze dotrči skuhati ručak. Kad nam ne dopusti pokazati novac, a kamoli platiti ili kad cijelo popodne bez razumnog razloga provede čekajući s nama vlak koji je žestoko kasnio.
To i još puno više bio je naš Teeraj, a s takvim bićima jako se teško boriti. Poput nemirne komarče na udici, što više kontriraš, ona sve luđa. Onda joj malo pustiš, neka čini svoje pa kad se izmori, popustit će i ona. Tako je i bilo. Tri dana Teeraj je bjesnio orkanskom pažljivošću, a onda se ispuhao. Kad smo napokon dočekali svoje vrijeme, potrudili smo se da nas nikada ne zaboravi. Osim što smo mu preko vikenda sakrili novčanik, skuhali smo mu nekoliko slasnih obroka. Vodili smo ga u kino i na plaži učili plivati, stvorivši mu tako privid obitelji koju je prošle godine ostavio u Delhiju.
"Kochi je najdosadnije mjesto na svijetu. Doći ovdje iz Delhija je kao zamijeniti noćni klub s bakinom seoskom verandom. Ljudima se ovdje ništa ne da, a nakon deset sati uvečer sve je zatvoreno. Zapravo cijela kultura sasvim je različita, a što mi najteže pada, govorimo potpuno drugačiji jezik. Sporazumijevanje mi nije ništa lakše no vama jer sa svima pričam engleski. Već sam sedam mjeseci na premještaju u Kochiju, a i dalje nemam nijednog prijatelja. Da budem iskren, zato sam i počeo primati goste na Couchsurfingu. Osjećao sam se užasno osamljeno..."
Upoznavanje s Keralom
Kerala je najjužnija indijska provincija i svjetska "prijestolnica" začina, a istovremeno i mjesto gdje je komunizam uspostavljen debelo prije Kube, Venezuele, Kine i Sovjetskog Saveza. Ostavština je, kažu, primjetna, jer za razliku od ostatka Indije, tu nema izobilja nezamislivog kontrasta bogatstva i siromaštva tako svojstvenog ovog zemlji. Ljudi su puno sporiji i opušteniji, a većina muškaraca odjevena je u interesantne haljine, koje ovisno o situaciji prevrću i preslaguju u raznoraznim kombinacijama.
Kako je broj konzumenata alkohola bio gotovo veći no igdje drugdje u svijetu, lokalne vlasti prošle su godine zabranile prodaju alkoholnih pića u supermarketima, odnosno serviranje u restoranima. U Kochiju, gospodarskom središtu provincije, tako postoji svega nekoliko službenih državnih prodavaonica, pred kojima ljudi u nepreglednim kolonama čekaju i panično se guraju kao kad se ono na dalmatinskim svetkovinama dijele srdele. Svjedočili smo tako jednom plačnom zapomaganju dva staraca koji su pred trgovinu stigli svega pola minute nakon zatvaranja. Prodavači, na njihovu žalost, nisu imali milosti.
Drugog dana posjeta ovom gradu, trajektom smo se zaputili u obližnji Fort Kochi, jednu od turističkih atrakcija Kerale. Lutajući uskim prašnjavim ulicama, smiraj dana obojen divnim zalaskom sunca dočekali smo pred impozantnim kineskim ribarskim mrežama. Riječ je o fiksiranim 20-metarskim drvenim konstrukcijama nalik katapultu, koje se ujutro spuštaju u vodu, a navečer podižu. Moram priznati da je bilo zaista interesantno gledati lokalce kako navlače te debele konope zbog svega nekoliko omanjih ribica. Na njihovu žalost, ovo područje davno su izlovili, a pomaknuti se ne mogu niti će ikada moći.
Vrlo interesantan za nas bio je i odlazak u kino te večeri. Vjerojatno ćete pomisliti kako je tijekom putovanja potpuno besmisleno pohoditi multiplex kakvog imamo kod kuće i gledati nekakvu izlizanu američku herojsku pričicu, međutim jednom smo već napravili isto na filipinskom Boholu i bilo je to za nas lijepo iskustvo. Naime, na ovakvim mjestima također se može upoznati tradicija i kultura jednog naroda. Šokantna za nas bila je primjerice 5-minutna pauza na najnapetijem dijelu filma, slavna Nova Tv praksa, a posebice zanimljivo bilo je gledati reklame prije početka filma.
Tako je u jednom od foršpana najavljen dokumentarac koji upozorava na enormnu smrtnost dojenčadi u ruralnim dijelovima Indije i poziva na korištenje sapuna. Možda će vam se u 2016. godini to činiti bespredmetno, međutim mlade majke na selima praktički nikada ne peru niti dezinficiraju ruke, što je često kobno za imunološki sistem tek rođene djece. Neovisno radile kakve poslove u polju, muzle krave ili skupljale gnoj, prije no što će nahraniti dijete, ruke samo properu u vjedru ustajale vode. Dokazano je kako bi se uporabom sapuna smrtnost dojenčadi smanjila za 80 posto.
Strah tako sladak da bi ga pojeo
Sljedećeg jutra Teeraj nas je odveo na 20-tak kilometara udaljenu plažu, gdje je nakon polsatnog nagovaranja da nam se pridruži u moru, napokon priznao da ne zna plivati. Obećavši mu detaljne instrukcije, ipak je pristao ući u plićak. Njegov strah bio je toliko sladak smo ga željeli pojesti. Svaki put kad bi se stopalima odvojio od pijeska, tako je mahnito zamahivao rukama prskajući sve uokolo da bi se lokalni Mitch Buchannoni odmah prihvatili dalekozora, uvjereni kako će se taj put zasigurno utopiti.
Kad je domala usvojio osnove, pozvao sam ga u dubinu. Isprva za to nije htio ni čuti, a onda mi pružio ruku povjerenja i dopustio da ga odvučem nekoliko metara dalje. Čim je izgubio oslonac, odmah je počeo zapomagati da se vratimo, a kako nisam odustajao, na kraju se kao dvogodišnje dijete počeo penjati po meni i čvrsto me grliti dok na koncu i sam nisam počeo tonuti. Vidjevši da je vrag odnio šalu, zaveslao prema kraju, a kada je opet dotakao dno, vrisnuo je kako takvo što više nikada ne želi ponoviti u životu. Odsad će naime plivati samo u plićaku.
Inače, rulja na plaži bila nam je vrlo neobična. Većina se ljudi kupala u odjeći, i to ne samo u majicama i kratkim hlačama, već u haljinama, košuljama pa čak i dugim trapericama. Ako se pitate zašto je tako, morate znati da je sunce na jugu Indije vrlo snažno, a da se ljepota u ovoj zemlju usko veže s bojom kože. Što su svjetlije puti, to su ljepši pa tako nikad nećete naći Indijce da leže na pijesku, sunčaju se i čitaju knjigu. Oni od sunca bježe kao od đavla, a toliko ga preziru da će nakon kupanja u robi, odmah pobjeći u hlad kokosova oraha. Ne moram vam ni reći kakva je pritom atrakcija bila Sanja u bikiniju.
Ne znam jeste li čuli za onu slavnu izreku jugoslavenskog sporstkog komentatora: "Obratite pažnju na stadion u Istanbulu! Samo policijski psi nemaju brkove". E pa upravo identičnu sliku gledali smo ovdje na jugu Indije. Teeraj nam je objasnio da se novije generacije toga baš i ne drže, ali da u pravilu muškarci koji nose brkove imaju živog oca. Jednom kada on umre, brkovi se odmah briju. Vrlo je slična situacija i s onom točkom živopisnih boja na čelu žena. One ukazuju jesu li dame u braku ili ne. One koje imaju partnera, smjestit će je među obrve.
Još nam je jedan detalj zapeo za oko, a riječ je o nevjerojatnoj bliskosti muških osoba. Pred našim je ručnicima tijekom tih nekoliko sati proparadiralo najmanje stotinjak muškaraca koji su se doslovno vješali jedan po drugom. "Ne, ne radi se o gay populaciji", tumačio nam je Teeraj. "Ljudi tako pokazuju bliskost, nešto poput bratske ljubavi". Čak i kada nam je to rekao, nismo se mogli prestati čuditi. Neki su nam prizori bili zaista nepojmljivi, posebice kada bi se, držeći se za ruke, dva debela brkata 50-godišnjaka zaneseno šepurila sutonom.
2. poglavlje
Vlak naš svagdašnji
Nakon što smo se teška srca rastali od Teeraja, vlakom smo se zaputili na jug, preciznije u Varkalu. Vožnja željeznicom jedna je od stvari koju uistinu morate iskusiti u Indiji. Naravno ne u prvom ili drugom razredu, gdje možete zakupiti vlastitu kabinu s klimom, već u najnižem razredu s pučanstvom. Bez ikakvog pretjerivanja, radi se o najprljavijem i najneodržavanijem prometnom sredstvu s kojim sam se ikada imao priliku susresti. Istovremeno, kapacitet ljudstva u jednom vagonu premašuje se za najmanje dvostruko.
Tri sata je popodne. U zraku je 37 stupnjeva uz 67 posto vlažnosti. Dva od tri ventilatora u odjeljku ne rade. Stojim već sat i pol na nogama, ne mogu se pomaknuti ni milimetra, a stopala ljudi s visećih kreveta paradiraju mi pred licem. Smrdljiva sam i mokra do kože. Nemam vode, a vlak se ne miče već deset minuta. Kad vozi, barem me taj glupi povjetarac drži na životu. Hoće li netko prekinuti ovu agoniju? Ovako je nekako razmišljala Sanja, a onda sam je upitao: "Znaš li koliko smo platiti ovu četverosatnu vožnju? 1 kunu!" Da, prijevoz vlakovima nezamislivo je jeftin pa su i svi pripadajući uvjeti sasvim normalni.
Stigavši u Varkalu u večernjim satima, smještaj smo pronašli u jednom od stotine guesthousea na sjevernoj klisuri i to za svega pedeset kuna po noći. Soba nije bila niti posebno uređena niti čista, ali je imala kupaonu i dobar krevet. Možda sam to već jednom spomenuo, ali nema veze, opet ću. Nema ljepšeg osjećaja no kad u neko bajkovito mjesto dođeš po noći i jedva se čekaš ujutro probuditi. Tako je bilo i ovaj put. Naš "hotel" bio je pozicioniran svega nekoliko metara od ruba 50-metarske klisure s pogledom na nepreglednu pučinu arapskog mora.
Kakvo divno mjesto za ispijati kafu ujutro, a onda se spustiti na pješčanu plažu u podnožje. Inače, ovo je ljetovalište vrlo interesantno koncipirano. Sva infrastruktura nalazi se na vrhu klisure, a povezuje ih uski prolaz utaban valjda desetak centimetara od ruba provalije. Sve je prepuno suvenirnica, loungea i restorana, a svi dijele jedan uistinu impresivni pogled. I plaža je dobra. Nekoliko kilometara bijelog pijeska, toplo i relativno čisto more te dugački i debeli valovi idealni za surfanje.
Cijene su kao i u ostatku Indije, više no prihvatljive. Primjerice dva soka i dva omleta platili smo 14 kuna. Ručati se može za dvadesetak kuna po osobi, a kada se u kasno popodne ribari vrate s mora, izlozi vrve bijesno raznobojnom ribom. Od školjaka, mekušaca do oborite ribe, sve je netom izašlo iz mora. I cijena je prava sitnica. Dvije porcije liganja platili smo 22 kn, a obiteljski komad sabljarke s povrćem 30kn. Jedino što je na cijeni, kao i u ostatku Kerale, jest alkohol. Boca pive od 0.66L košta 18kn.
Kanuom kroz močvaru Kerale
Nakon dva dana iskonskog izležavanja, odmor smo odlučili presjeći posjetom tzv. Kerala backwaters, svojevrsnom tropskom močvarnom području ispresijecanom tisućama kanala. Za poseban ugođaj preporučuje se iznajmiti brod i na njemu prespavati, međutim kako su takvi aranžmani za nas bili preskupi (100 eura), odlučili smo se na jednom od otočića pronaći čovjeka koji će nas svojim kanuom provesti ovim područjem. Luskuzni brodovi ionako su preveliki za provlačenje kanalima, a jedino se na taj način mogu vidjeti sva ona zabačena kućanstva koja su na ovom udaljenom mjestu pronašla svoje mjesto pod suncem.
Od Varkale do močvare prevezili smo se vlakom, a kad smo po nekom provizornom planu izašli na stanici Munroe, osjećali smo se kao na kolodvoru nekog sela dalmatinske zagore. Nigdje nije bilo nikakvih putokaza, a nekolicina ljudi koje smo susreli nisu pričali naški. Nakon kratkog lutanja nabasali smo na društvo koje se trijeznilo pod drvetom, a kad smo im rekli naše namjere, odmah su se prihvatili mobitela i stali redom zvati prijatelje. Na koncu su pronašli jednog zainteresiranog i odvezli nas do njegove kuće.
Gazda Praadesh svoj nam je kanu ponudio za 70 kuna, a na toj dvosatnoj turi vidjeli smo više divljih životinja no u tri dana amazonske džungle; od zmija i raznoraznih ptica do bivola. Na mjestima smo samo pustili da nas nosi tok vode, dok smo se drugdje provlačili kroz oštro žbunje, pomažući se bambusovom motkom. Kako su otočići povezani stotinama mostića, svakih pet minuta morali smo doslovce leći u kanu da bi se provukli pod njih. No nije nam smetalo, panorama kanala bila je upravo očaravajuća.
U nekoliko navrata vodič je privezao brod za kraj i upoznao nas sa svojim prijateljima, koji su nam ponudili osvježenje u vidu kokosovih oraha. Nevjerojatno je na kakvim su izoliranim mjestima ti ljudi gradili kuće. Većina ih se bavi uzgojem riba, a način na koji su ustrojili ribogojilišta impresivan je. Na prigodnim mjestima u okolici kuća iskopali su rupetine duge i široke po trideset, a duboke pet metara. Potom su proveli kanalić do vodenog toka i tako stvorili jezero od kojeg već desetljećima žive.
Kad smo se poslije dva sata opet ukrcali na vlak, sijali smo od zadovoljstva. Bit ću iskren, ne isključivo zbog mjesta koje smo posjetili, koliko zbog činjenice da smo uspjeli zaobići sve one prevarantske agencije i na licu mjesta dogovoriti željeno. Ovakve izlete u Varkali su naplaćivali dvije stotine kuna po osobi, a mi smo u konačnici, zajedno sa svim prijevozima platiti stotinu. Nemojte misliti da je stvar samo u uštedi novca, važniji nam je bio taj osjećaj da se možemo sami snaći na drugom kraju planete.
Nikad intimnije masaže
Ipak, to snalaženje u Indiji bilo je zbog jedne stvari teže no u ijednoj drugoj zemlji koju smo do sada posjetili. Čak i u bolivijskom gorju, marokanskom priobalju, izoliranom filipinskom otočju ili na obroncima rižinih terasa u Vijetnamu, kimanje glavom gore-dole značilo je da, a lijevo-desno ne. U Indiji se na takvo što čovjek ne može se osloniti. Naime, ovaj narod prakticira nešto što se zove indijsko kimanje, koje izgleda vrlo slično nijekanju, a zapravo znači razumijem što govoriš. Dok to nismo shvatili, bili smo potpuno izgubljeni.
Tako je jednom Sanja četiri puta ulazila i izlazila iz rikshe, jer bi vozač na pitanje može li nas prevesti do kolodvora, prvo rekao da, onda glavom zanijekao sve. Kad smo već bili na rubu bijesa, uvjereni da nam se ruga, proderao se YES i dao gas. No unatoč početnim problemima, ova mimika vrlo nam je brzo ušla pod kožu pa smo dosta vremena provodili pokušavajući je imitirati. Evo, već nekoliko dana Sanja i ja jedno drugome na svako pitanje odgovaramo na ovaj način. I baš smo si simpatični. Ovu "robu" planiramo uvesti u Hrvatsku i skupo je naplaćivati.
Vrativši se u Varakalu, dodatna smo se dva dana prepustili čarima plaže, a onda smo otišli u susjedni Thrivandrum posjetiti mladića s Couchsurfinga, koji nas je želio upoznati i pokazati nam svoj grad. Kako se ispostavilo da je buco više zainteresiran za hranu no povijest, umjesto hramova, obilazili smo restorane i tako probali najmanje deset lokalnih specijaliteta. Kada smo mu rekli da za posljednji dan planiramo otići na svjetski poznatu Ayurveda masažu, više nas je puta upozorio da budemo jako pažljivi u odabiru salona, jer su isti često krinka za svakojaku prostituciju.
"Profesionalni tretman uključuje dva masera, a uvijek isključivo muškarci masiraju muškarce, a žene žene. No ni to nije garancija da te neće napastovati. Muškarci u Indiji toliko su seksualno frustrirani da će svoje perverzije pokušati zadovoljiti i gladeći muško tijelo. S druge strane znam ljude koji nisu odbili happy end ni od muškog masera, tako da je to standardna praksa. U svakom slučaju moraš biti jako pažljiv. Radi se o jednoj od najintimnijih masaža poznatih ljudskom rodu, bit ćeš kompletno gol i nauljen, a maser bi tvoje neznanje, ukoliko želi, mogao vrlo lako iskoristiti."
Vidno preplašeni, Sanja i ja na koncu smo ipak odlučili stisnuti zube i isprobati ovu masažu. Njena ljekovitost navodno nema premca u alternativnoj medicini. Stigavši pred salon, platili smo 80 kuna po osobi, a onda su muškarac i žena došli po nas, povevši nas u različite krajeve kuće. Već mi je tada knedla bila u grlu. Kad smo ušli u tamni sobičak, a maser zaključao vrata i skinuo majicu, htio sam iskočiti iz kože. Uto me zamolio da se razodjenem. Skinuo sam se u gaćice i pokušao brže bolje leći na stol, no nije mi dao. Tražio je da skinem sve, a onda je kleknuo pred mene i oko intimnih dijelova zavezao mi brnjicu. Tako to mora biti, tješio sam se.
Potpuno tresući se legao sam na prsa, a onda je mladić po meni prosuo najmanje litru mirisnog ulja i stao me dugačkim potezima masirati. Kako mi je glava bila puna strašnih priča, stalno sam očekivao kako će me zaskočiti s leđa. Na sreću ili na žalost nije se dogodilo ništa što ću moći potiho prepričavati. Kad sam beskrajno nauljen po završetku masaže vidio svog masera s dvogodišnjim sinčićem, bilo mi je žao što sam sumnjao u njegovu profesionalnost, pogotovo jer se tih sat vremena nisam opustio ni uživao u masaži, koja je, moram to reći, bila izvrsna...
Eto ga, bilo je to sve iz prvog javljanja s indijskog kontinenta. Ostanite lijepi, zdravi i veseli i čitajte nas i sljedeći put. Pokušat ćemo voziti lijevog stranom ceste, posjetiti hram sa stotinu slonova i jedan od najljepših slapova Kerale...