Prekrižene ruke često se tumače kao znak zatvorenosti, ljutnje ili nezainteresiranosti. No takav zaključak može biti pogrešan. Mnogi ljudi prekriže ruke jednostavno zato što im je hladno ili zato što im taj položaj daje osjećaj sigurnosti i smirenosti. Prema osobama koje se bave govorom tijela, prekrižene ruke jedan su od najčešće pogrešno shvaćenih znakova neverbalne komunikacije.
Stephanie Pappas, licencirana bračna i obiteljska terapeutkinja, za HuffPost je objasnila da govor tijela može pomoći u razumijevanju drugih ljudi, ali nije dovoljan sam za sebe. Treba ga promatrati zajedno s tonom glasa, riječima koje osoba koristi i cijelom situacijom.
Ljudi su, kaže Pappas, od davnina naučeni promatrati tuđe pokrete i izraze lica. Nekada je to bila važna vještina preživljavanja jer se tako moglo prepoznati tko je prijatelj, a tko moguća prijetnja. Iako se danas više oslanjamo na riječi, mozak i dalje često pokušava "čitati" govor tijela.
Iako mnogi misle da prekrižene ruke znače da je osoba zatvorena ili nepristupačna, često je riječ o pokušaju smirivanja. Pappas kaže da ljudi nerijetko prekriže ruke kada su pod stresom, nelagodno im je ili su preplavljeni osjećajima.
Linda Clemons, poznavateljica govora tijela i autorica knjige "HUSH: How to Radiate Power and Confidence Without Saying a Word", upozorava da ljudi često prebrzo donose zaključke. Netko može imati prekrižene ruke jer mu je zaista hladno, a promatrač to može pogrešno shvatiti kao nepristojnost ili zatvorenost.
Zato je važno ne zaključivati na temelju samo jednog znaka.
Još jedan znak koji se često krivo tumači jest kontakt očima. Mnogi ga povezuju s pažnjom i poštovanjem. S druge strane, izbjegavanje pogleda često se pogrešno shvaća kao nezainteresiranost ili nepristojnost.
No razlozi mogu biti drukčiji. U nekim kulturama izravan pogled u oči smatra se nepoštovanjem. Nekim neurodivergentnim osobama kontakt očima može biti neugodan ili preintenzivan. Zato se ni taj znak ne bi trebao promatrati izdvojeno.
Osmijeh je još jedan primjer govora tijela koji može zavarati. Clemons kaže da se ljudi ponekad smiješe zato što misle da bi trebali izgledati sretno, iako se tako ne osjećaju. Kod iskrenog osmijeha obično se vide i oči i obrazi. Kod namještenog osmijeha najčešće se pokreće samo donji dio lica.
Govor tijela treba promatrati u kontekstu. To znači da nije dovoljno vidjeti prekrižene ruke, pogled u stranu ili osmijeh i odmah zaključiti što osoba misli ili osjeća. Važno je poznavati uobičajeno ponašanje osobe. Ako netko inače puno gestikulira dok govori, a odjednom spusti ruke i postane miran, to može značiti promjenu raspoloženja. Ali bez konteksta nije moguće znati što se zaista događa.
Treba gledati i više znakova zajedno. Ako osoba ima prekrižene ruke, govori hladnim tonom i tijelom je okrenuta od sugovornika, moguće je da ne želi razgovarati. No same prekrižene ruke ne znače nužno ništa loše.
Važna je i usklađenost. Riječi, ton glasa i govor tijela trebali bi se podudarati. Ako netko govori jedno, a njegovo tijelo i ton pokazuju nešto drugo, tada vrijedi obratiti više pozornosti.
Pappas ističe i da treba razlikovati intuiciju od tjeskobe. Tjeskoba često stvara dramatične priče i navodi osobu da pomisli najgore. Primjerice, netko može zaključiti da je druga osoba ljuta samo zato što stoji na određeni način.
Intuicija je drukčija. Ona je tiši, neutralniji osjećaj koji može pomoći u donošenju odluka, posebno kada je riječ o sigurnosti. Zato govor tijela može biti koristan, ali samo ako se ne tumači prebrzo. Jedan pokret, pogled ili osmijeh rijetko govore cijelu priču.