Govorite djeci da uče i imaju dobre ocjene, koristit će im to - u Njemačkoj

Foto: Alisa Kekić

PRVO pitanje koje mi Nijemci postave prilikom upoznavanja je "Što si po zanimanju?", dok me prosječan Hrvat pita: "Radiš li?" Zanimljivo je kako vrsta ovog pitanja može puno toga reći ne samo o mentalitetu nekog društva nego i o općoj ekonomskoj situaciji neke zemlje.
 

S vremenom sam primijetila koliko nevjerojatno veliku važnost Nijemci pridaju poslu kojim se netko bavi i da ga smatraju temeljnom odrednicom nečije osobnosti, obrazovanja, društvenog statusa i psiho-sociološkog profila uopće.
 
Kod nas stvari nisu toliko jednostavne - nečiji posao, zahvaljujući visokoj nezaposlenosti, ne odražava nužno njegov stupanj obrazovanja, a samim time ne odražava ni nečiji mentalni sklop ili druga životna iskustva nevezana za obrazovanje.
 
Naravno, svi radimo slična svrstavanja u ladice - posao kojim se netko bavi može jako odrediti osobu i dati drugima dojam o njoj. Ali kod Nijemaca kao da je to izraženije nego u drugim društvima. Izravno povezuju nečiji posao sa stupnjem obrazovanja, mentalnim sklopom i društvenim statusom jer se podrazumijeva da visokoobrazovani pojedinci rade bolje poslove i imaju veći društveni status. Većini je nezamislivo da netko s diplomom radi u kuhinji ili na sličnoj poziciji.
 
"Vi ste profesor, i sada tražite bilo kakav posao?" pitali su u Job Centru mog prijatelja iz Hrvatske.
 
"Zašto ne radite kao profesor u Hrvatskoj?" pitali su ga.
 
"Oni zaista ne mogu razumjeti da visokoobrazovana osoba ima poteškoća s pronalaskom posla", rekao je. I to sam i sama primijetila. Nema šanse da bi jedan Nijemac, koji je uložio vrijeme i novac u svoje obrazovanje, uopće uzeo u obzir posao pomoćnika ili nešto slično.

Razlika u mentalitetu uvijek me iznova iznenadi
 
Ako nije zadovoljan poslom, ima mogućnost potražiti drugi. Kod nas, što zbog nemogućnosti, što zbog letargičnosti i konformizma, kažu: "Ma neka, bitno da se radi." Dok će jednog Hrvata na razgovoru za bolji posao još uvijek kopkati "sjeda li plaća na vrijeme", Nijemca će zanimati koji će službeni auto dobiti nakon šest mjeseci rada. Razlika u mentalitetu uvijek me iznova iznenadi.
 
Ipak, u današnje vrijeme pojedinac u sebi nosi više psiho-socioloških čimbenika nego što to možda njegov posao ili formalni stupanj obrazovanja implicira. Društvene uloge i statusi više nisu toliko kruti i strogo definirani, a prelazak iz jednog u drugi ne samo da je vrlo lako ostvariv nego se obilježja različitih društvenih statusa često isprepliću. Za narod poput Nijemaca u kojem svaki pojedinac ima svoje određeno mjesto u društvu uglavnom isključivo definirano odabirom zanimanja i po principu zasluga, ta pojava može biti poprilično zbunjujuća.

 
Problem se javlja u poteškoći Nijemca da percipira dimenzionalnost položaja jednog imigranta. Najbolji primjer za to je visokoobrazovana osoba koja se ne služi dobro jezikom pa privremeno pristane raditi posao za koji je prekvalificirana. Prvotna reakcija Nijemca je zapravo normalna; ako vidite čistačicu, rijetko kad ćete pomisliti: "Sigurno je diplomirani ekonomist koji radi na sebi."

Što bi kod nas bilo lako moguće, no ne i u Njemačkoj, ne i Nijemcima.
 
Osim dobre gospodarske situacije, ovakav njemački mentalitet i način svrstavanja u ladice možda se i najviše može pripisati njihovom obrazovnom sustavu. Već nakon četiri razreda osnovne škole mali Nijemac odlučuje se za profesionalni smjer i odmalena je izvjesno koji će položaj u društvu imati na temelju karijere koju će odabrati. Unaprijed se zna koji ga društveni status čeka i vrlo rano dobiva osjećaj pripadnosti društvu upravo kroz izbor karijere. Generalno stajalište oko etiketiranja pojedinaca na temelju posla nije iznenađujuće s obzirom na njihov obrazovni sustav i gospodarsku situaciju. Ali ne mogu ne pomisliti koliko je istovremeno i krut, i u kojem se kasnije u životu na eventualnu promjenu karijere ne gleda s naklonošću.

"Kao i svugdje, i tu ima seronja koji će svisoka gledati na njih"

 
Tako je neki dan profesor njemačkog jezika na tečaju rekao nekoliko ljudi da još uvijek stignu napraviti Ausbildung.

"Ali s 27-28 već si prestar za to. Da netko dođe s toliko godina tražiti praksu u nekoj firmi ili pak prvi posao, gledali bi ga u čudu i mislili se gdje si bio i što si radio do sad. Nezamislivo je da netko već s 25 ne radi na svojoj karijeri ili nema radnog iskustva", podijelio je svoje mišljenje.
 
Čini mi se da je upravo zbog lošije ekonomske situacije i visoke nezaposlenosti svrstavanje u ladice na temelju zanimanja nešto manje izraženije kod nas, s obzirom na to da je puno ljudi svjesno velikog broja onih s diplomom koji zbog nemogućnosti pronalaska posla u struci rade neki za koji su prekvalificirani. Tako je većina Hrvata s vremenom postala Katica za sve, uključujući i mene. Koliko sam do sad uspjela primijetiti, u Njemačkoj je to skroz druga priča. Na Katice se ne gleda blagonaklono, naglasak je na stručnjacima i radnicima specijaliziranim samo za jedno usko područje.
 
Odlučila sam s ovom temom otići još dalje pa pitala nekoliko visokoobrazovanih Nijemaca kako gledaju na radnike nižih zanimanja.

"Naravno da ih većina poštuje, ali jasno je da oni ne mogu imati istu plaću kao netko tko je uložio u svoje obrazovanje", rekao je jedan od njih.

"Kao i svugdje, i tu ima seronja koji će svisoka gledati na njih", dodao je.

Zašto bi netko s poslom prikladnim svojem obrazovanju došao u Njemačku sjeckati češnjak?

Pomislila sam kako tim ljudima to sigurno ne znači puno, s obzirom na to da i s nižim zanimanjem mogu normalno živjeti.

 
Nakon što bi ušli u raspravu oko položaja visokoobrazovanih imigranata u Njemačkoj koji rade manualne poslove, većina bi pitala: "Zašto bi netko s poslom prikladnim svojem obrazovanju došao u Njemačku sjeckati češnjak?" Pitanje je to koje ne postavljaju samo Nijemci nego i dosta Hrvata.
 
U sličnim raspravama ovakvu odluku pripisujem perspektivi. Pokušavam objasniti da u Njemačkoj postoji perspektiva, nešto čega u Hrvatskoj manjka. Konkretnije, svjesni ste da što bolje znate jezik, dalje se obrazujete i radite na sebi, imate veće šanse za napredovanjem u budućnosti. U Hrvatskoj, s druge strane, možete biti direktor a da ne znate poslati email, a možete biti i diplomirani ekonomist koji radi na blagajni. Neizvjesnost je velika, a nikada ne znate kada ćete početi ili prestati biti politički podobni.
 
Stvar je i okruženja. Mentalitet je drugačiji, klima je pozitivnija. Zašto bi se mlada, perspektivna osoba dala uvući u politiku koja olakšicama potiče minimalac, umjesto da isti podigne? Zaista progresivna ekonomska mjera.
 
Kad sam bila mala, roditelji su mi govorili da "samo moram učiti i imati dobre ocjene da bi jednog dana imala dobar posao". Ne znam koliko su bili svjesni gdje živimo. Zanima me govore li to roditelji i danas djeci. Jer dok je ovaj scenarij poprilično realan u Njemačkoj, kod nas je to poput igranja ruskog ruleta.
 
Zapravo, iskreno se nadam da im to govore i danas. Poslužit će. Ako ne u Hrvatskoj, onda u Njemačkoj.