EUROSONG je završio, svi smo lagano pomireni s činjenicom da ni ove godine nismo postigli ništa vrijedno spomena, strasti se smiruju, stvari se lagano vraćaju u normalu, a pažnja javnosti sve se više prebacuje na druge bitne teme s područja kulture kao, primjerice - gdje nastupa MC Stojan.
No, ako smo nešto uspjeli izvući iz cijele ove priče, onda je to da Hrvati Eurosong shvaćaju preozbiljno.
Ovo bi natjecanje u teoriji trebalo biti nešto zabavno i neopterećujuće, a čini se kako u najvećem dijelu Europe to i jest. No ne i kod nas. Natjecanje u biranju "najbolje" pjesme u ovim krajevima sve je samo ne zajebancija. Ovo je za nas događaj od presudne povijesne važnosti, trenutak u kojem konačno potvrđujemo svoj položaj u Europi i frustrirano se pokušavamo dokazati na bezbroj podjednako nebitnih načina.
I to prečesto nadilazi klasični natjecateljski duh. Da, želimo da naša predstavnica pobijedi i to je sasvim u redu, ali kod nas je to otišlo korak dalje. Sve manje navijamo, sve više seremo, a počelo je izazivati i nešto što bismo najbolje mogli opisati kao "eurovizijski PTSP".
Nakon naklapanja oko toga jesmo li "pokradeni", jesmo li izabrali prave ljude, pravu pjesmu, pravi outfit, nakon što smo vijećali o tome tko je kriv za seriju neuspjeha i nakon ozbiljno poljuljanog pouzdanja u snagu hrvatske pjesme i našu sposobnost da se izborimo za bilo što osim za sažaljenje šačice stranih fanova koji tvrde da smo pokradeni - došli smo do toga da smo u cijelu priču uključili i traume iz Domovinskog rata.
Budimo se u bunilu i fantaziramo o nekoj tobožnjoj nepravdi koja nam se dogodila 1993.
Naime, pitanje koje se ovih dana provlačilo društvenim mrežama je zašto je ratom pogođena Ukrajina nezasluženo pobijedila, a mi ranih devedesetih nismo iako smo bili u istoj situaciji? Zašto nas je Europa zanijekala u trenutku kada nam je to bilo najpotrebnije? Gdje je bila bodovna pomoć Europe u trenucima kada su nam eurovizijski bodovi bili od presudne važnosti?
Izgleda da smo Eurosong počeli doživljavati toliko ozbiljno da neki od nas u ovoj fazi već iskreno vjeruju u čarobnu, gotovo božansku moć eurovizijskog plasmana. Ukrajini ne pomažu profilne fotke s Fejsa ni pobjede na Eurosongu, ali neki u to očito vjeruju.
Već možete zamisliti Volodimira Zelenskog kako u još jednom potresnom izravnom obraćanju svijetu poručuje: "Ukrajini ne trebaju vojnici. Imamo ih dovoljno. Ne treba nam ni oružje. Imamo ga. Ono što nam je u ovom trenutku najpotrebnije su vaši glasovi. Izaberite našu pjesmu tako da nam dogodine u Kijev stigne putujući cirkus mahom neupečatljivih pjesama koje ćemo zaboraviti čim se svjetla ugase. Trebaju nam Norvežani maskirani u banane, Finska sa svojim heavy metal monstrumima, barem pet loših kopija Billie Eilish, par još gorih etno-repera, nekoliko metiljavih balada, lik s potresnom životnom pričom, lezbijski poljubac i austrijska bradata žena."
Što uopće mislite da bi se dogodilo da je Hrvatska 1993. osvojila prvo mjesto? Toto Cotugno i njegovi prateći vokali u džipu bi se provozali ratištima i Hrvatskoj donijeli mir?
Pa nije Eurosong spot za Bili cvitak. Tako glazbeni festivali ne funkcioniraju.
Isto tako, čemu cijela ta uzjebanost oko činjenice da je ratom pogođena zemlja osvojila prvo mjesto na natjecanju na kojem svatko ima vlastito mišljenje o tome tko je trebao pobijediti? To je pobjeda koju biste u najgorem slučaju trebali doživjeti kao objektivno beskoristan vid moralne podrške, a ne dokaz da Europi nikada nije bilo stalo do ratnih strahota u Domovinskom ratu.
Možda perverzno uživamo u toj vječnoj poziciji žrtava, ali nemojmo pretjerivati.
I da, Eurosong mnogima djeluje kao Dan sjećanja na hrvatske glazbene neuspjehe, ali ovo bi trebala biti zabava pa se pokušajmo iduće godine podsjetiti da ne moramo baš sve pretvoriti u čemernu mješavinu optužbi za krađu, zakulisne igre moćnika, urote, prevare, nepravdu, nesposobnost i nepotizam i nakon svega još sve začiniti pričom o Domovinskom ratu.
Takva nam je svakodnevica, ali dobro je tu i tamo napraviti pauzu i u nekim stvarima uživati bez svih tih klasičnih hrvatskih "začina".
*Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima su osobni stavovi autora i ne odražavaju nužno stav redakcije Index.hr portala.