BUČ KESIDI, rock dvojac iz Pančeva, već neko vrijeme oduševljava publiku i regiji, a njihov zanimljivi spoj utjecaja iz singla u singl prepoznaje sve veći broj slušatelja.
Prije nešto više od godinu i pol pet puta su rasprodali dvorište Akademije likovnih umjetnosti u Zagrebu, što je ogroman uspjeh za bilo koji novi bend.
Ovog puta apetiti su, razumljivo, veći pa će 27. svibnja, u sklopu nove turneje, održati veliki koncert na zagrebačkoj Šalati. Porazgovarali smo nakratko s Lukom Racićem i Zoranom Zarubicom o tome kako teku pripreme za novi koncert, što čeka fanove, ali i mnogim drugim temama.
Doživjeli ste ogroman skok s manjih u veće koncertne prostore. Kako je tekao vaš put s hrvatskom publikom koja vas prepoznaje u sve većem broju?
Pa zapravo teče prirodno, ali to je i bio naš plan. Tih pet rasprodanih koncerata nas je ohrabrilo. Ispočetka nismo znali kakvo će zanimanje biti, pa smo zakazali dva koncerta, pa treći, ali kad je rasprodano svih pet, bilo je jasno da nas zagrebačka publika voli.
No, upravo zato nismo dulje svirali, jer smo željeli da idući korak bude nešto primjetno veće. Izbor je na kraju pao na Šalatu.
No, svaki nas je rasprodani koncert svakako iznenadio. Počelo je sa Saxom i tad smo svirali za 300 ljudi, ali već smo tad doznali da su neki fanovi ostali ispred jer je sve bilo rasprodano. Ipak, mislim da je sve ozbiljnije počelo od Euforije pa nas je svaki novi dolazak u Zagreb sve više iznenađivao.
Što je to u Buč Kesidiju a da toliko privlači fanove? Jeste li to ikada analizirali? Je li to bio neki presudni singl, album ili nešto deseto?
Mislim da su to iskreni tekstovi i upečatljive melodije. Isto tako, jako se trudimo da sve što radimo bude maksimalno kvalitetno. Ne samo glazba i tekstovi koji se podrazumijevaju već i nastupi, spotovi, imidž...
Imali smo i sreću da surađujemo s kvalitetnim ljudima i tu prvenstveno mislimo na našeg producenta Milana Bjelicu koji će sve ono što radimo još više kondenzirati u nešto koncizno, jasno i fokusirano.
U svaki projekt ulazimo kao da je prvi put i dokazujemo se kao da nas nitko nije čuo. Milan je taj koji će nas uvijek postaviti u stilu: "Ako je ovo jedina pjesma koju imate, je li to to ili može bolje?" A takvi smo sad i oko spotova i nastupa.
Znači li to da je Milan zapravo treći član Buč Kesidija?
Pa, zapravo da. Njegov je posao posao "glazbenog redatelja". On uzima ono što smo mu donijeli i njegov je posao da to što više približi ljudima, očisti to i učini jasnijim. Radi se o obostranom potpunom povjerenju pa, ako odluči da u pjesmi nema bubnja, mi izbacujemo bubanj.
On nas je otkrio i prije nego što smo snimili prvi album. U podrumu smo mu odsvirali pjesme koje smo imali i on nas je pitao želimo li se ovime baviti ozbiljno ili da se zezamo. Nakon što smo rekli da mislimo ozbiljno, rekao nam je: "U redu, onda se vidimo jednom tjedno." I svaki smo se petak nalazili i čistili pjesme, skraćivali ih i slično. Tu smo stekli povjerenje i uopće ne dovodimo u pitanje kada, primjerice, odluči izbaciti nešto na čemu smo možda radili tjedan dana.
Je li se rast popularnosti odrazio na vas i način na koji radite?
Mislim da ne. Proces pisanja je ostao isti, a rast popularnosti je dokaz da smo donosili dobre odluke.
Dolazak publike samo je potvrdio da je ono što smo mislili da treba i trebalo učiniti. Shvatili smo i da se ne možeš natjerati da pišeš o nečemu, a dolaze ti pjesme koje ti dolaze.
Ali, htio-ne htio, uspjeh pojedine pjesme ili albuma utječe na to što radite. Događa li vam se da kalkulirate s time što ćete objaviti u odnosu na to hoće li postati singl i radite li kompromise?
Oduvijek smo pisali za publiku. Prije dolaska publike i rasprodanih koncerata već je postojala određena doza kompromisa u stilu da procjenjujemo je li to jasno publici jer, čak i ako imaš nešto reći, džaba ti sve to ako ljudi to ne razumiju
Isto tako je kada postoje dijelovi koje želimo da publika pjeva s nama. Mi se možemo samo nadati da će se to dogoditi jer publika može doći i isto tako brzo i nestati. Mi smo itekako svjesni toga da sve što radimo vrlo brzo može i nestati i trudimo se dati im što kvalitetniji sadržaj kako bi ostali. To je, na kraju krajeva, i dalo najviše rezultata i nećemo pjesme izbacivati zbog brojki, već samo one za koje smo apsolutno sigurni da su kvalitetne.
Nađete li se nekad u situaciji da brojke s YouTubea utječu na vas?
Mi smo se našli u jednom trenutku da smo suočeni sa suludim brojkama koje imaju Relja, Nucci ili Voyage. I onda shvatiš da je to nešto s čime se nema smisla natjecati jer je potpuno druga priča. Mi imamo nešto što je naše, a rock muzika živi na koncertima i ima manji krug fanova. Oni su najbolji u svom žanru, a mi tražimo najbolje u našem.
To je specifična skupina izvođača koja često umjetno pumpa svoje brojke na YouTubeu i to u njihovom slučaju mogu razumjeti jer zahvaljujući tim brojkama i rasprodaju nastupe.
Da, ali na kraju dođeš do toga da moraš odlučiti je li ti bitna ta brojka ili pjesma, a mi smo oduvijek bili za pjesmu i nikada nismo ulagali u brojke.
Isto tako, shvatili smo da nam je jako korisno i bolje da vidimo organski broj pregleda. Ako je 30 tisuća pregleda, onda barem znam da će velik dio njih doći na nastup i kupiti album. To su realni ljudi.
Nema ljubavi u klubu ima daleko veći broj pregleda od Kasno je, ali na nastupima se jednako pjevaju.
Živimo u vremenima u kojima mediji u svojim apokaliptičnim predviđanjima budućnosti glazbe neprestano pokapaju sve žanrove koji nisu trap-cajke, tvrdeći da je trap-folk zaraza protiv koje je nemoguće boriti se. Kako se vi snalazite u Srbiji, gdje je ta dominacija folka još jasnija?
Mi nikada nismo pravili ustupke i zvuk prilagođavali trendovima, ali uspjeli smo. Da, pratimo trendove i izabrat ćemo neke modernije zvukove, ali to spajamo u nešto što je isključivo naše. Pratimo i što je trenutno popularno na Billboardu, bio to Drake ili The Weeknd, jer bitno nam je da održimo standard i u onome što radimo.
Osim toga, nalazimo se u povijesnom trenutku u kojem možeš miješati sve stilove i uzore, bio to sintetički bubanj ili bas sa živim instrumentima, a da to i dalje bude rock act. I to je upravo ono što volimo jer sve su to alati koji će ti pomoći da što bolje preneseš ono što želiš.
Prošlog ljeta svirali smo na festivalima na kojima su bili pretežno trap izvođači jer danas je publici svejedno tko je koji žanr. Nas slušaju zajedno s trapom i cajkama. To gdje izlaziš, kako se oblačiš i što slušaš ranije je bilo puno bitnije nego danas. Sve se otvorilo i drago mi je zbog toga.
Apsolutno. Danas ćeš na storiju jedne osobe u istom danu pronaći i Senidu i Arctic Monkeys.
Bili smo na Mac Awardsu gdje smo bili s cijelom estradom i super je da takvi događaji postoje. Nedavno smo bili u studiju s Cobyjem i svi kritički slušamo ono što radimo. On će nam zaredom pustiti neku tvrdu trapčinu, old-school rap, novi grime, pa punk, pa neku našu pjesmu i onda Bobana Rajovića i Milicu Pavlović, ali na kraju dana slušaš sve i to je dobro.
Kako rock "klasičari" gledaju na to što radite?
Nismo se baš sretali s nekim negativnim reakcijama, u stilu "nije to pravi rock". Svi očekuju neki otpor, ali zapravo je svima drago da se mlađa publika poistovjetila s tim. Nikome ne bi trebali biti bitni alati koje koristiš da dođeš do tog cilja.
Kad smo izdali singl Nema ljubavi u klubu, iz press-materijala izbacili smo svaki spomen toga da smo "rock" ili "rock'n'roll" grupa jer nismo htjeli da nas definiraju termini, već publika. U jednom su se trenutku pojavile recenzije i one su nas definirale kao rock. Ni ne zanima nas ta žanrovska opredijeljenost.
Reference postoje, ali njima prepuštamo da ih otkrivaju. Nećemo nametati.
Koji su uopće vaši utjecaji?
Postoje različiti uzori za različite stvari. Za nastupe to su bili Black Keys, White Stripes ili Royal Blood jer su dvojci, ali, filozofski gledano, to može biti i Daft Punk. To su samo dva lika i nije bitno što tko svira. Na nekim pjesmama možeš osjetiti utjecaj Strokesa, ali nije bitno.
Na novom albumu možda je najveći utjecaj Tame Impala po tom vajbu i sintesajzerima, ali u istoj mjeri i Weeknda, pogotovo After Hours i Dawn FM. Možda čak i Drakea. Prije su to svakako bili Arctic Monkeys.
Što će biti sljedeći eksperiment što se zvuka Buč Kesidija tiče?
Novu fazu obilježit će to da smo prešli s komponiranja na gitari na komponiranje na klaviru ili sintesajzerima. To nam otvara cijelu novu viziju: od toga kako će album zvučati do toga kako ćemo pjesmu otpjevati. Euforija je to započela, ali sad će to postati prisutnije.
No, nećemo se previše gubiti u eksperimentima, a i poanta je da od svih tih referenci napraviš nešto svoje. Na prvom smo albumu jako išli na prva dva albuma Arctis Monkeysa i onda su stigle recenzije i uspoređuju nas s Idolima. Tri godine kasnije slušamo taj album i svjesni smo da zvučimo više kao Idoli nego Monkeysi.
I ajmo za kraj jedno klasično. Što fanovi mogu očekivati na Šalati? Što ste novo pripremili za njih?
Ovi koncerti su nova faza. Bit će novih singlova. Sigurno će biti još jedan singl do nastupa. Starije pjesme će biti u novim aranžmanima, a bitno je i to da smo osmislili scenografiju jer i to želimo podići na novu razinu.
Već smo počeli raditi na osvjetljenju, LED projekcijama jer ideja je da razbijemo ideju "običnog" koncerta te da fokus prebacimo i na vizualni dio priče.
Bit će i pirotehnike i konfeta pa ćemo vidjeti dokle se to može izgurati jer su organizatori već sad sumnjičavi oko toga koliko je tih naših ideja moguće provesti. Hoćemo napraviti nešto svjetski, nešto što je možda uobičajeno vani, ali ne i u regiji.