HRVATSKA reprezentacija neće po dobrome pamtiti Hamburg. Na Volksparkstadionu trebala joj je pobjeda da se probudi i krene prema prolasku skupine, ali ju je Klaus Gjasula šokirao u petoj minuti sudačke nadoknade golom za 2:2. Utakmicu po dobrome neće pamtiti ni hrvatski navijači, ali većini njih divan grad na sjeveru Njemačke sigurno će ostati u lijepom sjećanju.
Dan prije i na dan utakmice Hrvati su se jako dobro zabavljali u Hamburgu. Okupirali su kultnu hamburšku četvrt Sankt Pauli, a glavna baza bio im je Reeperbahn, kultna ulica u gradu poznata po, blago rečeno, dobroj zabavi. Reeperbahn i okolne ulice su, uz obližnji Sternschanze, srce noćnog života ne samo Sankt Paulija, nego i čitavog Hamburga.
Preko dana Sankt Pauli je miran kvart s jako ugodnim kafićima i, za divno čudo, dobrom kavom. Kvartom dominira ikonografija istoimenog nogometnoga kluba, koji je u netom završenoj sezoni, za razliku od svojeg puno poznatijeg gradskog rivala HSV-a, uspio izboriti plasman u prvu njemačku ligu.
Najljevičarskiji klub u Europi
FC St. Pauli je, kao i kvart iz kojeg dolazi, klub koji gaji rasnu, nacionalnu, seksualnu i bilo koju drugu toleranciju koja vam padne na pamet. Na njegovom stadionu Millerntor vijori se zastava duginih boja kao ogromna suprotnost monumentalnoj građevini, koja se nalazi kraj njega.
Riječ je o golemom "flakturmu", 35 metara visokoj betonskoj grdosiji dimenzija 75 x 75 metara, koja je za vrijeme Hitlerove njemačke izgrađena za protuzračnu obranu. Hamburg je demoliran u bombardiranju krajem Drugog svjetskog rata, ali vjerojatno ni atomska bomba ne bi srušila zgradurinu sa zidovima debelim tri i pol metra.
Služila je i kao sklonište i mogla je primiti 25.000 stanovnika, a nacisti su je izgradili tako veliku i kako bi građanima dala osjećaj sigurnosti i smanjila im strah od rata. Flakturm upravo proživljava zadnje dane desetljećima planirane adaptacije.
Zašto srušiti kad se može iskoristiti?
Bilo je planova da se sruši, ali gradske vlasti nisu znale gdje bi s toliko betona, koji je armiran s 50 kilograma čelika po kubnome metru. Jednostavno bi bilo prekomplicirano to sve srušiti, pa je Hamburg odlučio od flakturma napraviti zelenu oazu. Na njegov vrh postavljeni su vrtovi, posađena su stabla i služit će građanima za odmor, sportske aktivnosti i sve ostalo što nema veze s ratom.
Danas je Hamburg jedno od deset najbogatijih gradskih područja u Europi, što se vidi čim malo izađete iz Sankt Paulija i krenete bliže centru. No, opet ćete se prije ili poslije vratiti blizu Reeperbahna koji, kako se bliži noć, sve više podsjeća na Tarantinov film Od sumraka do zore.
Danje svjetlo ubrzo će zamijeniti neonska svjetla klubova, striptiz barova i "sex show" studija, koji otvaraju svoja vrata kako pada mrak. Do 2013. godine bilo je seksa i uživo na pozornici, ali su takvi objekti danas zatvoreni. Ispred ovih koji rade stoje muškarci i žene, koji vas pozivaju unutra uz napomenu da se ulaz ne plaća. No, neće napomenuti da se plaća izlaz.
Na svakom koraku netko će vas povući za rukav i nešto ponuditi. Nedostaje još samo onaj mali Meksikanac masne kose iz epske scene u Tarantinovom spomenutom filmu, koji će stati nasred ulice i zaurlati "Come in, pussy lovers!".
Od sumraka do zore
Prostitutke se cjenkaju u mračnim haustorima, ali i pod svjetlom na ulici, bez nekog straha. Polazna cijena zna biti i 300 eura. Oni uporni spustit će je na 100, navodno ide i ispod roga, a oni pijaniji ili punijeg džepa platit će koliko dame traže. Iako, takvi u Sankt Pauli ipak ne zalaze.
Prostitucija je u Njemačkoj legalna i dame noći rade kao i u, recimo, Amsterdamu. Od 1. travnja u Njemačkoj je legalizirano posjedovanje i konzumiranje marihuane, ali s dosta striktnijim pravilima nego u Nizozemskoj. Tako ulice oko Reeperbahna mirišu (ili smrde, kako kome drago) po travi, a mirišu (ili smr...) po razvratu svih mogućih vrsta.
Kažu, ima svega, a čega nema, nabavit će se za čas. Ulice su pune turista, ali i beskućnika, a u takvom okruženju jasno je da je s godinama kriminal postao ozbiljan problem. Tako je 2007. grad u Sankt Pauliju zabranio nošenje oružja (što je inače legalno s dozvolom), ali četvrt je i dalje noću dosta opasna.
Takva je bila i nakon završetka Drugog svjetskog rata. Nakon što je nacizam pao, grad Hamburg pokušao se oporaviti od devastirajućih savezničkih bombardiranja. I prije rata Hamburg je bio izrazito bogat grad i ubrzo je povratio tu reputaciju, ali ratna stradanja i činjenica da je bio jedna od najvećih svjetskih luka pomogli su mu da postane i centar kriminala i poroka, ali i već tad dobre zabave.
Tri klinca iz Liverpoola
U to vrijeme u Liverpoolu su tri klinca imenom John, Paul i George, a prezimenom Lennon, McCartney i Harrison bogu krali dane. Njihov bend, The Beatles, nije bio pretjerano uspješan, a Engleska je krajem pedesetih godina bila zajebano mjesto.
Oporavljala se od krize uzrokovane ratom, gradovi su bili devastirani, a ono malo klubova što je radilo nije bilo pretjerano naklonjeno nekakvim bendićima, koji su svirali neku novu, uglavnom neprihvatljivu glazbu.
Nisu imali ni love da putuju po zemlji i sviraju u raznim gradovima, a u Liverpoolu su uglavnom dosadili. Njihov, 'ajmo reći, menadžer bio je Allan Williams, koji je već poslao neke bendove u Hamburg. Lučki grad, prepun stranaca, kurvi i alkohola bio je idealno mjesto za rock 'n' roll.
Williams je Johnu, Paulu i Georgeu ponudio gažu u Hamburgu. Svirali bi svaku večer, nekad i dvaput po večeri, a dobili bi po 100 funti tjedno. Oni su prihvatili, ali nisu imali ni bubnjara ni basista. Nisu ih puštali ni roditelji, što nije bilo ni čudno jer je Lennon imao 19, McCartney 18, a Harrison samo 17 godina.
Natrpali se u kombi i krenuli u Hamburg
No, izmuljali su nešto starcima, lagali im da će zaraditi puno više, uzeli su Petea Besta za bubnjara i Stuarta Sutcliffea za basista. Njih petorica, zajedno s opremom te Williamsom, njegovom suprugom, njezinim bratom i promotorom Lordom Woodbineom, natrpali su se u mali kombi, ukrcali se na trajekt i krenuli u Hamburg.
Prvi klub u kojem su Beatlesi svirali, i u kojem će svirati 48 koncerata zaredom, bila je Indra. Beatlesi nisu imali gdje spavati, nego su spavali u skladištu kina, koje je bilo u zgradi do Indre. Umivali su se i prali hladnom vodom, budio ih je zvuk ženskog WC-a s kojim su dijelili zid, ali ih je držala činjenica da ih je njemačka publika dobro prihvatila.
Simpatičan im je bio i naziv The Beatles, što je na lokalnom dijalektu zvučalo kao piedel, što bi značilo "kurčić". Bačeni u žrvanj života, kurvi i alkohola, klinci iz Liverpoola svaku večer punili su Indru, a uskoro su počeli svirati i u ostalim klubovima te je Hamburg postao njihov dom.
Svirali su osam sati dnevno, zarađivali su "kikiriki", ali su se jako dobro zajebavali. Lennon je, kažu svjedoci, pišao kroz prozor na ulicu, na pozornicu je znao izaći s "Heil Hitler", ali ga je publika voljela. Beatlesi su se u samo dva mjeseca udomaćili u Sankt Pauliju i postali omiljeni bend. "U Liverpoolu smo se rodili, ali smo u Hamburgu odrasli", rekao je jednom John Lennon.
U listopadu 1961. u suradnji s glazbenikom Tonyjem Sheridanom u okolici Hamburga snimili su svoj prvi singl, My Bonnie, ali ne kao Beatlesi, nego kao "Tony Sheridan and the Beat Brothers". Rekli su im da ime The Beatles glupo zvuči u Njemačkoj.
Za njih je čuo Brian Epstein. Ostalo je povijest
Njihov singl nekako je došao u ruke Briana Epsteina, a ostalo je povijesti. Epstein će od Beatlesa u vrlo kratkom roku napraviti planetarne megazvijezde, koje su svoj put do statusa najvećeg rock benda u povijesti započele upravo u mračnim i zapišanim ulicama Sankt Paulija.
U jednoj takvoj, Grosse Freiheitu, na broju 64 dan danas stoji Indra. Jedino što odaje da su svoje prve prave rokerske korake tamo napravili veliki Beatlesi je mjedena ploča na zidu kraj ulaza. "Dana 17. kolovoza 1960. Beatlesi su izašli na pozornicu Indre. Bio je to njihov prvi nastup u Njemačkoj i početak jedne velike karijere."
Indra je danas običan klub, koji radi samo kad ima nešto na programu. Gledaju se tamo i utakmice njemačke reprezentacije, ali mlade generacije, koje u njega dolaze, vjerojatno nemaju pojma da piju pivu na istome mjestu na kojem se pisala povijest glazbe.
Par koraka dalje niz ulicu, u jednom haustoru, mala je plaketa koja označava mjesto na kojem je bio Star-Club. U tom klubu su Beatlesi, ali i brojne druge zvijezde, svirali nekoliko puta tijekom 1962. godine, ali važnije od toga je da su tamo prvi put svirali i s Ringom Starrom.
Star-Club je zatvoren 1969., a potpuno je izgorio 1987. godine. Na početku Grosse Freiheita je i Beatles-Platz, trg posvećen liverpulskoj četvorci. Na trgiću su njihove siluete od metala okružene imenima njihovih najvećih hitova ugraviranih u podu.
Tek netko zastane i pročita o kome je riječ i pročita što piše na tlu. Uz stihove tih megahitova sam odrastao, pa sam, razočaran odlazeći s Volksparkstadiona nakon remija Hrvatske i Albanije, u sebi zapjevao Let It Be. Ne znam voli li Zlatko Dalić Beatlese, ali i njemu i njegovim igračima pomoći će ako u utakmicu uđu maksimalno opušteni pa - što bude.
Let it be, dečki. Let it be.