IVAN MILIĆ, poznatiji pod umjetničkim imenom IVXN, nedavno je zablistao na hrvatskoj glazbenoj sceni sudjelovanjem na Dori. Svojom pjesmom Monopol privukao je golemu pažnju, ne samo u Hrvatskoj već i vani, gdje su ga fanovi Eurosonga brzo prihvatili.
Sjeli smo i porazgovarali s mladim pjevačem i popričali o nizu tema.
@index.hr Ivan Milić poznatiji kao IVXN odgovara na naših pet pitanja o Dori #indexhr #Dora2025 #hrvatska #fyp ♬ original sound - Index.hr
Ni sam ne znam odakle moja ljubav prema glazbi dolazi. Nitko od mojih nije živio od glazbe, ali djed je neprestano nešto svirao, a kažu da sam mu jako sličan. Tako da, možda je genetska predispozicija. A ja se nikada tome nisam u potpunosti prepustio jer bio mi je bitan i taj moj akademski put jer to je također nešto u čemu sam se želio ostvariti. Cijelo to vrijeme sam paralelno pisao i pjesme i s obzirom na to da sam odmalena pratio Eurosong, jedna od želja bila je i to da se jednog dana prijavim.
Pa to je bila klasična hrvatska priča. Uvijek su govorili "hajde ti prvo sredi fakultet od kojeg ćeš živjeti, a glazba više-manje". Kao djetetu mi je ljubav prema glazbi bila izražena, ali s godinama sam malo izgubio fokus i koncentrirao se druge stvari.
Percepcija je nekako oduvijek bila da od glazbe u Hrvatskoj stvarno zarađuju rijetki pa sam svoj fokus prebacio na neke druge stvari i stekao zvanje.
Po struci sam magistar ekonomije, bavim se marketingom. Studirao sam u Americi i Španjolskoj. Međutim, koliko god sam se želio ostvariti na glazbenom polju, svjestan sam i toga da, ako nam je nešto suđeno, to će se i dogoditi. I znam da to zvuči kao floskula, ali mislim da je tako.
Upravo tako. Tako je bilo i s pjesmom Monopol, koja nije ciljano nastala za Doru, nego je Ananda Đuranović osmislila dio melodije sa mnom, a ja sam započeo pisati tekst, koji je ona preuzela i dovela do savršenstva. Kada je sve bilo gotovo, ja sam joj u šali rekao: "Ovo ćeš dati meni." Ona je pristala i zapravo se sve nekako spontano dogodilo.
Bio sam jako uzbuđen. Nervoza kao da čekaš neku izvanrednu vijest ili nešto slično. Sad kako sam obavio sve to, malo sam smireniji. Do Dore.
Pa zapravo mi je jako bitno. Zato sam i zamolio producenta Andreasa Björkmana da pjesma ima neki hrvatski vajb. Kao prvo, nisam želio da bude na engleskom, a onda da ima i neki naš pečat pa je on sam naučio svirati bisernicu i brač nakon što je uspio pronaći te instrumente u Švedskoj, na kojima su bili pleter i hrvatska zastava.
Tako da, bitno mi je da predstavim nešto naše u simbiozi sa svjetskom produkcijom.
Pa mislim da ne postoji dobitna kombinacija, ali bitna je priča. Švicarska ne bi pobijedila da nisu imali priču koju su imali. To je, navodno, rezultat istraživanja švicarske televizije jer Nemo prije toga nije gurao imidž koji je gurao na Eurosongu. Tako da je to jedna dobra priča koja je tu pjesmu prodala.
Za početak, moja je priča to da uvijek treba slijediti svoje snove. Nekima se ostvare s 20, a evo, meni s 30. Međutim, bitnija je priča same pjesme jer prenosi tu poruku važnosti mentalnog zdravlja. Posebno u toksičnim odnosima, bez obzira bili oni ljubavni, prijateljski ili obiteljski.
Volio bih da ti mogu otkriti detalje, ali ne mogu. Uglavnom, da, mislim to puno jasnije naglasiti kroz nastup jer mi je želja prikazati taj zatvor unutarnjih osjećaja koje treba probiti.
Priznajem, nisam očekivao da će biti ovoliko angažmana s moje strane, taj dio me iznenadio. Ne samo zbog raznih intervjua, već i zbog sve većeg broja obaveza oko Dore. Od snimanja spota do dostave finalnih materijala u rokovima koje zadaje HRT. Ljudi najčešće ne vide koliko je truda uloženo u sve ovo, nego vide samo gotov nastup u polufinalu ili finalu.
Simpatično mi je to i drago mi je da smo u YouTube trendingu, na njihovim listama favorita i slično, a to mi je posebno zanimljivo jer je pjesma na hrvatskom. Nadam se samo da je to dovoljno dobar pokazatelj da će pjesma dobro proći.
Po ovome što sam čitao, reakcije su pozitivne, ali naravno da uvijek postoji i poneki negativan komentar. Budući da iza sebe nemam mašineriju, malo mi je teže doći do većeg broja slušatelja jer naravno da će neki renomirani izvođači pobuditi veći interes od izvođača za kojeg možda ne znaju.
Na kraju krajeva, polazim od sebe jer bih i sam sigurno prvo kliknuo da čujem nešto što je napravio Tonči Huljić, koji iza sebe već ima uspjehe na Euroviziji. Tim više jer je on napravio meni najdražu pjesmu s Eurosonga, Mariju Magdalenu od Doris Dragović. Velika mi je čast da se natječem na istom natjecanju poput njega.
Apsolutno. Oni imaju taj neki dalmatinski đir koji meni leži i koji slušam najviše, bio to Oliver ili netko drugi. To je glazba iz Dalmacije koju stvarno osjećam.
Pa nemam nekih problema s tim. Mislio sam čak da će biti puno gore, ali pročitao sam i nije mi zasmetalo. Čak me i nasmijalo.
Nijedan mi nije bio toliko "zanimljiv", kao što sam i rekao, ne povodim se za njima, ali ako moram izdvojiti, jedan od interesantnijih komentara bio je da ja nisam otpjevao svoju pjesmu.
Kao, uvjereni su da sam otpjevao mali dio toga s početka pjesme, ali ne i sve ostalo. Posebno ne ove visoke dijelove za koje sam, kao, angažirao nekoga drugoga da ih otpjeva. A baš je suprotno, daleko mi bolje leže ovi visoki dijelovi i jedva čekam da ih otpjevam uživo.
Naravno da je bilo. Netko je dobro napisao da, ako na nastupu mislim samo stajati na mjestu, da ništa neću postići.
Dok smo se trudili, u periodu devedesetih kada je za sve bila zadužena Ksenija Urličić, možda nam je bilo bitno da se što bolje predstavimo kao mlada država. Tada smo aktivno slali i misice koje su redovito zauzimale visoka mjesta. Nisam siguran, možda nam nije bilo u interesu. Ali evo, sad vidimo da se to lagano popravlja otkad se Dora vratila.
Ono što sad treba je vratiti povjerenje industrije, glazbenika i autora u Doru. Osim toga, bit je i održati kontinuitet. Nas na Eurosongu malo tko doživljava, bez obzira na prošlogodišnji odličan plasman, ali ako sljedećih deset godina budemo redovito u finalu, to će se promijeniti.
Pa, dosta. Ljudi vani su puno slobodniji, otvoreniji i manje se zamaraju mišljenjem okoline. Sve me to malo izliječilo od straha od toga "što će selo reći" pa sam se vjerojatno bez tog straha i odlučio napokon prijaviti na Doru.
Bilo bi pretenciozno da počnem pričati o punjenju Arena ili ne znam čemu. Ono što želim je da me sluša dovoljan broj ljudi da od toga mogu živjeti i da uživam u glazbi koju radim.
Ne bih. Spreman sam za neke kompromise, ali za glazbu koju ne volim nisam.
Možda. Ne isključujem opciju da se prilagodim nekim trendovima, ali u granicama koje su meni prihvatljive. To mora biti donekle povezano sa mnom. Ne smatram se ja nekim velikim umjetnikom koji ne dopušta da mu se ugrožava integritet. Nisam ja Arsen ili Josipa Lisac. Njihov umjetnički pristup glazbi i svijetu ima smisla i oni se ne moraju nužno prilagođavati.
Svi ostali - moraju. Ja više gledam Doris Dragović, koja se neprestano mijenjala kroz karijeru. Od početaka gdje je naglasak bio na dalmatinskim pjesmama, pa onda hrvatski pop, pa devedesetih kad je ubacila i dance. No, kroz sve to zadržala je nešto svoje.
Iskreno, samo Dora. Nemam vremena ni za što drugo u ovom trenutku. Ulažem puno vremena u pripreme za Doru i to ulaganje ima smisla. Nažalost, nemam vremena za odlazak u teretanu, šetnje prirodom itd., iako me to opušta. Doduše, ples je trening dovoljan sam po sebi (smijeh), ali ne pada mi na pamet da se žalim. Dat ću sve od sebe da ove godine izbacim još jednu pjesmu.