Ušao je tiho, kao anonimni nastavljač tradicije folk legende Woodyja Guthrieja, a zatim ukopčao gitaru u struju i postao legenda. Sve to dogodilo se u periodu od dolaska Boba Dylana u New York 1961. godine - brzim prerastanjem u folk zvijezdu - pa sve do kontroverznog nastupa na folk festivalu u Newportu 1965. godine.
Taj kratak formativni, a zatim i transformativni period Dylanova života ono je čime se bavi film Jamesa Mangolda Bob Dylan: Potpuni neznanac, upravo nominiran za čak osam Oscara, među kojima su i nominacije za najbolji film, režiju i adaptirani scenarij te čak tri glumačke.
Ključne Dylanove godine
Scenarij Jamesa Mangolda i Jaya Cocksa, inače poznatog po brojnim suradnjama s Martinom Scorseseom, između ostalih u Doba nevinosti i Bande New Yorka, koncentrira se na tih nekoliko ključnih Dylanovih godina. Njegova transformacija od anonimca do folk zvijezde te veliki stilski preokret od akustičnog folk pjevača do rock muzičara opisana je u knjizi Dylan Goes Electric! Elijaha Walda koja je poslužila kao predložak za film.
Počinje dolaskom mladog i nepoznatog Boba Dylana (već se služi ovim imenom umjesto rođenog Robert Allen Zimmerman) u New York kako bi posjetio svog pjevačkog idola Woodyja Guthrieja, no nalazi ga u bolnici u New Jerseyju u lošem stanju.
Uslijedit će povremeni nastupi po njujorškim folk klubovima te postepen, a zatim i strelovit uspon prema vrhu. Do 1963. godine i nastupa u Newportu postat će već velika zvijezda koja će uskoro zasjeniti i dotad neprikosnovenu folk divu Joan Baez (Monica Barbaro), s kojom će se upustiti i u kratkotrajnu vezu.
Ipak, mnogo je važnija njegova veza sa Sylvie Russo (Elle Fanning) koja je zapravo filmski alter-ego Suze Rotolo, djevojke koja se uz Dylana nalazi na coveru albuma Freewheelin’s Bob Dylan.
Na početku boravka u New Yorku najviše mu pomaže Guthriejev najbolji prijatelj, također poznati folk glazbenik Pete Seeger (Edward Norton), no Sylvie je ta koja je politički i društveno angažirana te utječe na Dylanov doživljaj svijeta, odnosno njegovo posezanje za protestnim pjesmama.
Ranih šezdesetih već bjesni rat u Vijetnamu, kriza u kubanskom Zaljevu svinja zamalo rezultira nuklearnim ratom, ubijen je predsjednik John F. Kennedy, Amerika podrhtava od protesta pokreta za građanska prava, ubijen je Malcolm X itd.
U takvoj Americi Bob Dylan postaje vodeći pjesnik generacije koji bolje od drugih pronalazi riječi kojima opisuje osjećaj nemoći i frustracije s kojom se ljudi susreću. Sam Dylan svojedobno je rekao: "Da nisam Bob Dylan, vjerojatno bih mislio kako Bob Dylan ima mnoge odgovore na moja pitanja."
Dylan sudjelovao u stvaranju filma
Ipak, kad se Wald interesirao je li pročitao njegovu knjigu, dobio je odgovor kako "Bob ne čita o Dylanu". I inače je poznato kako mu idu na živce sve te silne biografije, a ljudima koji ih pišu i koje je nazvao samozvanim dilanolozima poručio je da se posvete svom životu umjesto da ga trate na njegov.
Ipak, zahvaljujući pandemiji COVID-a koja je zaustavila njegovu turneju Never Ending, Dylan je obratio pažnju na ovaj film u ranoj fazi pripreme te se u nekoliko navrata našao s redateljem Mangoldom i, čini se, dosta obzirno (što s Dylanom nije često slučaj) reagirao, a kasnije i uputio veliku pohvalu Timothéeju Chalametu.
No, nađite mi toga koji nije fasciniran Chalametom. Dečko se pet godina pripremao za ulogu, naučio svirati gitaru i usnu harmoniku te u filmu otpjevao četrdeset Dylanovih pjesama. I to kako otpjevao! Fascinantno. Već je bio jednom nominiran za Oscara, za Call Me By Your Name, no ovaj put mu zaista ne bi smio izmaknuti.
Timothée Chalamet imao je pak veliku sreću što je ovdje radio s Jamesom Mangoldom, jednim od najpodcjenjenijih suvremenih filmaša koji se već dokazao na istom polju, s odličnim biografskim muzičkim filmom Walk the Line o Johnnyju Cashu (lik čovjeka u crnom ovdje se pojavljuje u sporednoj roli), no ništa lošiji nisu ni Logan ili Ford v Ferrari, a nije ni slučajno što ga je Spielberg izabrao za svog nasljednika u redateljskom stolcu četvrtog Indiane Jonesa.
Tko god ima interesa za Dylana zna koliko je ovaj tvrdoglav i zajeban, no Mangold je pronašao način da nam predstavi Boba Dylana kakvog većina nas nismo imali često prilike vidjeti, mladog, istovremeno nježnog i arogantnog, nesigurnog i tvrdoglavog, odanog i nelojalnog. Predstavio nam je i Dylana koji se teško nosi sa slavom te koji ne podnosi kad ga stavljaju u ladice.
Čim u nečemu postane uspješan, taj ga okvir počinje gušiti i pokušava ponovno izmisliti samoga sebe. Otuda česte promjene u stilu i izrazu koje se događaju tijekom cijele njegove karijere, a pritom ostaje uvijek jedinstven i neponovljiv.
Zato i njegovi koncerti nikada nisu jednaki pa često možete čuti od ljudi koji su bili na njegovu koncertu kako ih je zadavio nepoznatim pjesmama ili neprepoznatljivim verzijama poznatih pjesama, dok će drugi prisustvovati nekim posve drugačijim i mnogo prijemčivijim nastupima. To je Bob Dylan, genijalni pjesnik i muzičar, ali ponekad baš opaki seronja.
O ovome potonjem najviše saznajemo kroz njegov odnos s Peteom Seegerom, zatim sa Sylvie, a možda ponajbolje kroz love & hate odnos s Joan Baez. Svima njima Dylan je istovremeno neodoljivo privlačan i nepodnošljivo iritantan, no Monica Barbara pronašla je način da to izrazi na dojmljiv način, ponekad tek razmjenom pogleda tijekom dueta na sceni, za što je zasluženo nominirana u kategoriji najbolje ženske sporedne uloge.
Edward Norton izveo čudo
Priča za sebe je pak Edward Norton, svojedobno jedna od najvećih glumačkih nada, koji se nekako kroz godine pogubio, no ovdje u ulozi Seegera izvodi čudo, dominira svakom scenom u kojoj se pojavi, a oni koji se sjećaju pravog Seegera ne mogu se načuditi kako ga je skinuo, stoga ni njegova nominacija za najbolju sporednu ulogu uopće nije bez osnova.
James Mangold zaista ne štedi Dylana privatno, no istovremeno mu se odužuje kao glazbeniku: ne samo što su svi nastupi moćno režirani, i to bez obzira na to je li riječ o pjevušenju u stanu, nastupu u malom klubu, u bolnici ili na velikoj sceni, već Mangold nekako, nemam pojma kako, uspijeva kreirati atmosferu i perspektivu iz koje gledamo Dylanove nastupe kao da ih gledamo prvi put.
I ne samo da ih gledamo prvi put, nego ih gledamo iz perspektive onih koji su im prisustvovali te 1963. ili 1965., tog legendarnog prvog električnog nastupa koji je razjario gotovo sve njegove fanove pa su ga obasuli čašama, flašama i drugim sitnicama koje su im se našle pri ruci.
Taj finalni nastup vrhunac je drame, gotovo pa triler u kojemu se Mangold sjajno snalazi, a cijela stvar eksplodira s nevjerojatno moćnom i drčnom električnom izvedbom Like a Rolling Stone.
James Mangold nije neki filmski revolucionar, ne utiče se zavodljivim stilizacijama, ali zato jako dobro prepoznaje dobre priče, kreira višedimenzionalne i zanimljive likove te voli i razumije glazbu koju dramaturški spretno upleće u narativnu strukturu filma.
Rezultat su filmovi poput Walk the Line i A Complete Unknown, originalne, uzbudljive i pametne priče o zanimljivim ljudima i zanimljivim vremenima. Skoro bi nas mogao navesti da pomislimo ništa posebno, ali baš zato je jako posebno i rijetko. U svakom slučaju jedan od filmova za koje ću navijati na predstojećim Oscarima.