FILMSKA i kazališna glumica Božidarka Frajt je u srijedu proslavila 81. rođendan. U suradnji s Yugopapirom donosimo tekst iz 1976. o njezinom životu i karijeri.
Kolovoz 1976: U drugom, još neizašlom izdanju knjige "Tko je tko u Jugoslaviji", među osobama pod slovom F ugledat ćete i ove biografske podatke:
FRAJT Božidarka, filmska i kazališna glumica, rođena u Zagrebu 10. IV 1941, otac Stjepan, majka Katarina...
Od danas biste tu popularnu osobu morali tražiti pod slovom G. Jer, ona je, nakon trideset i četiri godine, ponovo stupila u kuću u kojoj se rodila, saznala da joj je pravo prezime Grublješić, da joj je otac Bogdan iz Velike Žuljevice, a majka Vida, rođena Lajšić, iz Svodne (oba sela pripadaju općini Bosanski Novi i u srcu su Kozare), te da joj je pravi datum rođenja 11. studenoga 1940.
Bila je jedna od najljepših zagrebačkih djevojaka. Tih su joj dana pjesnici poklanjali pjesme, skladatelji šansone, a slikari, nadahnuti njezinom pojavom, stvarali čudesna platna. Ante Babaja angažira Božicu (tako su je onda zvali) da se pojavi u njegovu kratkometražnom filmu "Lakat kao takav". Režiseri su je godinama uzimali isključivo zbog njezina izgleda, nimalo ne mareći hoće li pritom ponešto i glumiti.
Vojislav Nanović, nestor poslije ratne domaće kinematografije, čovjek ozbiljan i u godinama, nije nadvladao iskušenje pa da, po vlastitu scenariju, u ljetnom ugođaju Budve, snimi lepršavu komediju "Bolje je umeti" i da, uz već poznate Pavla Vujisića, Milenu Dravić, Dragana Lakovića i Miju Aleksića, angažira i nepoznatu Zagrepčanku. Film je ubrzo zaboravljen, a u pameti gledatelja ostali su samo "smjeli" prizori i fotografije Božice Frajt u dvodijelnom kupaćem kostimu.
Prva nagrada
Bila je prva žena u jugoslavenskom filmu koja se pojavila tako minimalno odjevena i zato je šokirala puritance. Nemojte zaboraviti da je to godina 1959.
Nakon mature, Božica se upisuje na Akademiju za kazališnu umjetnost iz koje 1967. izlazi s diplomom. U međuvremenu i nakon toga sudjeluje u mnogim cjelovečernjacima, ali je neke posve zaboravila, a nekih se i ne želi spomenuti. Sjetit će se boljih epizoda u Gapovim "Danima iskušenja" i Bauerovu "Licem u lice", da bi, nakon toga, nastupila kritična era kad, daleko od filmskih i televizijskih kamera, zarađuje malu glumačku plaću u kazalištu lutaka kojemu i danas pripada. A ta će sušna i posna ljeta izblijedjeti kao da nikad nisu ni postojala.
U umjetničkom životu Božidarke Frajt pojavit će se Tomislav Radić, zvani Žiro, koji će joj ponuditi glavnu ulogu u neobičnom projektu "Živa istina". Bez napisana scenarija šetao se kamerom od kafića, preko stanova pojedinih Zagrepčana do uredskih soba kazališnih upravitelja i puštao kandidate da govore o sebi, svom životu i radu, tajnama, istinama i lažima, da se razmašu i improviziraju. "Živa istina" snimljena je s malo novca i na Pulski festival dospjela je u takozvanu "informativnu kategoriju", bez prava da sudjeluje u podjeli bilo kakvih nagrada.
Ali je Božidarka Frajt, govoreći svoju živu istinu, natjerala stručnjake i laike na divljenje, pa je taj festival (1972) prolazio u njezinu znaku. Uglavnom se pisalo i pričalo o sjajnoj glumici koja je, napokon, otkrila skriveno blago. Ne mareći za kruta slova paragrafa i pravilnika, članovi žirija hrabro su dodijelili "Zlatnu arenu" junakinji "Žive istine". Svatko im je mogao osporiti valjanost odluke, a osobito glumice koje su se nadale tome velikom trofeju, ali nitko nije imao petlju to učiniti.
Na "Filmskim susretima" u Nišu, koji dolaze odmah nakon Pule, unaprijed se zna da će najveća ženska nagrada, "Carica Teodora", doći u ruke Božidarke Frajt. Niz uspjeha nastavlja se nizati "Užičkom republikom", kad joj Žika Mitrović nudi glavnu žensku rolu - uz najviši honorar dosad isplaćen nekoj domaćoj glumici u domaćem filmu.
Ni za nju (profesoricu Veru) ne bi joj izmakla "Zlatna arena" (1974), ali ovaj put zakon je ipak jači od žirija: Božidarka ne govori svojim glasom i ta je prilika nepovratno prohujala. Utjeha joj je "Velika povelja" u Nišu. I napokon lani "Muke po Mati", redatelja Lordana Zafranovića: kao seljanka iz dalmatinskog krša ponovo uzima "Caricu Teodoru".
Božidarka je ispravila čak i vlastitu biografiju i njezin "curriculum vitae" nova je živa istina. Počinje onim trenom kad je bezimena djevojčica, izgladnjela i boležljiva, obilježena brojem 527/a, iz sabirnog logora u Sisku, prebačena u dječji dom u Kukuljevićevoj 19, u Zagreb.
Obitelj
Otac joj je Bogdan Grublješić, rođen u Velikoj Žuljevici 1895. Kad je punio četrdeset i drugu, zapela mu je za oko pristala Vida Lajšić iz Svodne. Vjenčali su se 1937. Dobili su najprije kćer Zdravku koja je umrla dok su joj bile tri godine. I kad je u studenome 1940. na svijet došla Božidarka, po selu su odzvonile puške i prangije što nije bio običaj kad se rodi žensko.
Otac Bogdan 1941. odlazi u partizane. Godinu dana poslije susreće sestru Daru - također partizanku, i kaže joj: "Ako preživiš rat, čuvaj mi Vidu i Božidarku, one su mi sve što imam, i to ti stavljam u amanet." Bogdan je bio ranjen u glavu i ležao je u partizanskoj pokretnoj bolnici. Poslije toga on i Dara se više nisu vidjeli.
Ljeti 1942, ustaše odvode zbjeg od pedesetak tisuća kozaračkih žena, staraca i djece na dalek pješački put dug osamdeset kilometara prema Sisku. Oni koji ne mogu izdržati ostaju zauvijek na sunčanoj cesti, iscrpljeni i dotučeni. U Sisku ubiju bolesne i starce, a ostale, poglavito žene, upućuju za prisilni rad.
No, najprije treba odvojiti majke od djece, i preživjeli logoraši sjećaju se mučnih prizora kad i sila nije pomagala. Tako i Vida, označena logorskim brojem 527, udari u vrisak i ciku i ne ispušta iz naručaja jedinicu Božidarku pod brojem 527/a. Tada je neki logornik udari po poleđini vrata i ona padne. Potom su Vidu odveli i strijeljali je.
Očevidac s Kozare, preživjeli logoraš, zapisao je: "Božidarka Grublješić, stara bila 2 godine, oduzeta u Sisku VIII 1942. oko Dmitra dne, nosila je oko vrata medaljon na kojem je pisalo Božidarka Grublješić, kćer Vide i Bogdana, Velika Žuljevica, Bos. Novi." Božidarku, zajedno s oko tri tisuće djece, odvode u Zagreb, u dječji dom u Kukuljevićevu ulicu, gdje prvu noć provedu 14. listopada 1942.
Bogdan Grublješić poginuo je kao partizan u Bijeljini.
Otkriće žive istine
Dana 21. IX 1942, ponijevši se kao i brojne zagrebačke obitelji koje su čule o patnjama naroda s Kozare i preživjele djece što žive u vrlo teškim uvjetima u domu u Kukuljevićevoj, Stjepan Frajt, trgovac iz Zagreba, Radnički dol 42, i žena mu Katarina, kućanica, stariji bračni par bez djece, uzimaju na brigu i njegu i Božidarku nepoznatih roditelja, nepoznatog mjesta i dana rođenja...
... Monolog Božidarke Frajt: "Kao djevojčica nisam slutila da sam posvojena, no, naravno, to mi ni ljudi koji su me posvojili, a koje sam sve do njihove smrti zvala mama i tata, nisu govorili. Bilo mi je pet godina, otprilike, kad nam je u posjetu došla rođakinja, moja vršnjakinja. Zaigrale smo se, a onda se porječkale oko igračaka. Ona je rekla: "Moja je igračka ljepša", a ja sam joj odbrusila: "A tvoju su pos*ale muhe", na što mi je rođakinja u bijesu uzvratila:
"Ali, ti zato nemaš mamu."
Počela sam plakati, rođakinju su pokupili, istukli je, a mene je Katarina zagrlila i utješila: "Ma što ona priča gluposti, vidiš da sam ti ja mama". Prihvatila sam njezine riječi, ali nisam ih zaboravila. Negdje u dnu duše, u nekoj najskrivenijoj ladici, pohranila sam onaj odjek: "Ali ti zato nemaš mamu", i on se ponavljao svakih nekoliko godina, sve dok nisam počela ići u školu.
Kad bih se približila nekoj skupini koja me pogledala, oni bi naglo, kao da ih je nož presjekao, prestali šuškati. Svi su znali, shvaćate li; roditelji se nisu ustručavali pričati o meni i mojem slučaju i pred djecom. Da sam bila upornija možda bih saznala da nisam prava kći Frajtovih, no, najvjerojatnije podsvjesno, nisam imala hrabrosti da istjeram stvari na čisto.
U školi sam bila upisana kao Božica, a što sam više rasla zvali su me Boža. Nekada pred maturu prišla sam majci, odnosno pomajci Katarini i indirektno pitala: "Meni se ne sviđa ime koje nosim: Božica. Je li to moje pravo ime?"
Vjerovala sam da ću tako čuti ono što još nisam bila spremna čuti. No, Katarina je ostala mirna i pribrana kad je rekla: "Ti si pravim imenom Božidarka". Pitala sam: "A odakle mi to ime?" Katarina odgovori: "Ja sam ti ga dala jer si bila moj božji dar."
I s tim sam tumačenjem bila zadovoljna i otad sam se sve češće počela predstavljati kao Božidarka. Poneka radoznalija prijateljica bi me pitala jesam li ratno siroče, jesam li, zapravo, posvojena kao što se priča, a ja sam slijegala ramenima i lažnom nehajnošću govorila: "Tko zna, možda jesam, možda nisam. Ali, zar je to važno?"
U meni se, ipak, skupila neizvjesnost. Odlučila sam dočekati dan kad ću postati punoljetna barem prema krštenici koju sam imala dakle, 10. travnja 1959. (a zapravo sam punoljetnost stekla pet mjeseci prije, to sada znam!) i da mi Katarina kaže tko sam. Po njoj sam vidjela da je čekala taj trenutak i ona mi je, bez patetike i suza razložno i razumno rekla sve od početka do kraja."
Sjećanje Katarine Frajt
Kako su, prema pričanju pokojne Katarine Frajt, bili prvi susreti s kozaračkim siročetom (prepričano novinaru po sjećanju Božidarke, junakinje ovog članka):
"Kad sam čula da su u dom u Kukuljevićevoj stigla djeca s Kozare, požurila sam da odnesem nešto novaca da bi se tim jadnicima kupilo nešto hrane i odjeće. Brojni Zagrepčani dolazili su ne samo da materijalno pomognu nego i da uzmu poneko dijete k sebi. Ne znam kako sam stala do tebe. Tek, vidjela sam te oborene glave i u predugačkoj haljinici koja ti se vukla po podu. Podigla sam ti glavu i odmah opazila tvoje krupne oči koje su se još više isticale na ispijenu licu. Plakala si. Pitala sam te: Zašto plačeš, djevojčice? Odgovorila si: 'Gladna sam.'
To me potreslo i, budući da sam ti dala nešto za jelo, otišla sam kući da ispričam mužu kako sam lijepu djevojčicu vidjela. Kako smo mi, jer nismo mogli imati djece, već dugo razgovarali da posvojimo djevojčicu, nije me iznenadilo što me on prekorio: 'A zašto je nisi uzela?' Rekoh mu: Ti si, Stjepane, plav, a ona je crna. Željela sam da i ona bude plavokosa.
Na to je muž odmahnuo rukom: 'Zar je to važno? Vrati se po nju.' Brzo sam sredila formalnosti s upravom dječjeg doma. Na tvojoj ručici bio je kartonski natpis iz kojega sam saznala da si Božidarka Grubešić, da su ti roditelji Bogdan i Vida mrtvi, a pitala sam u upravi imaš li braće i sestara na što su mi niječno odgovorili.
Kad sam te htjela uzeti u ruke, vrištala si, tresla se od straha i otimala se. Valjda si još pamtila ono nasilno odvajanje od majke u logoru. Stalno si zapomagala: 'Vido, oj Vido'. Kad sam te podigla od bijesa si me ugrizla ali si poslije klonula. Kod kuće sam te skinula i tek sam tada vidjela koliko me ona duga haljina na tebi prevarila. Ti si bila kost i koža, trbuščić ti je bio napuhnut, baš kao na slikama gladne djece iz Azije, nisi mogla dugo stajati na nogama od slabosti.
Došao je liječnik i rekao da boluješ od dizenterije i uhobolje. Nekoliko smo se mjeseci borili da te spasimo, u ono ratno doba nije bilo lijekova ni hrane, svakako smo se snalazili i izvukli smo te. Da ti kažem još nešto: dugo nam je trebalo da te smirimo i natjeramo da zaboraviš strah od krvi. Kad god bi vidjela krvavo meso ili bilo kakvu krv, ti bi plakala i zaklanjala rukama oči."
Nastavak monologa Božidarke Frajt:
"Da, to s krvi možda bih sada mogla i objasniti: zacijelo je u meni bila urezana slika kad su moju majku udarili u logoru u Sisku u potiljak, kad me nije htjela pustiti od sebe. I još nešto: oduvijek bih, a da nisam znala zašto, prolazeći Kukuljevićevom ulicom, zastajkivala ispred dječjeg doma i gledala u njegove prozore i vrata. Enigmu sam riješila kad sam čula odakle sam došla u kuću Frajtovih. Meni nije potrebna okrutnija lekcija o temi što je to podsvijest.
Čim mi je Katarina (sada više ne znam kako bih je oslovila - majkom, pomajkom ili jednostavno imenom) otkrila istinu o mojemu porijeklu, to nisam tajila. Govorila sam da sam dijete s Kozare koja ne zna svoje roditelje. O svom pogrešnom datumu rođenja nisam razmišljala sve dok mi moj profesor na kazališnoj akademiji, književnik Ranko Marinković, nije uručio diplomu: I on je, kao i svi, znao moju životnu priču, pa me pitao: 'A zašto, Božidarka ne izmijenite taj datum 10. travnja 1941? Zar vam ne smeta?'
Dakako da me zasmetao, smjesta sam otrčala u ured nadležan za to, ali, unatoč obećanju, ništa nisu učinili. Sada kad znam pravi dan, morat će ispraviti, iako sam se postarala za pet mjeseci. Žene mogu ostati mirne kad je riječ o godinama zar ne? Moram reći da su mi poočim i pomajka umrli, ali ih nikada neću zaboraviti; prema meni su bili predobri i nadasve pažljivi.
I još sam nešto dužna objasniti: zašto nisam tražila svoju rodbinu? Prije svega jer sam znala da nemam ni oca ni majke, ni braće ni sestara. Zatim: bojala sam se razočaranja. Čitala sam o brojnim susretima poslije niza godina kad su se ljudi spojili, a zatim se ispostavilo da trag nije bio pravi. Traume koje bi me obuzele bile bi teške. Ali, ja sam i novinarima, a i na televiziji, govorila da sam usvojeno kozaračko dijete i potajno priželjkivala da se javi netko od mojih bližnjih. I, hranjena takvom nadom, dočekala sam rođenu tetu Daru koja živi u Zagrebu i koja od završetka rata traga za mnom.
Tetina ispovijest
Iskaz Dare Kukavice, rođene Grublješić, najmlađe sestre Bogdana Grublješića, Božidarkina oca:
"Od završetka rata moja je najveća opsesija kako da nađem Božidarku i ispunim bratov zavjet. Muž i ja smo pretražili na tisuće dokumenata i kartona, bili po arhivima, pisali Crvenom križu, ispitali više stotina ljudi koji su nešto znali ili su mislili da znaju, i kamenčić po kamenčić ugrađivali u kućicu za koju sam katkad pomislila da je nikada nećemo završiti.
Ipak, nisam smjela posustati. Nešto me trglo kad mi je neka pacijentica u Vojnoj bolnici u kojoj sam radila spomenula da je zagrebačka glumica Božidarka Frajt ratno siroče, vjerojatno s Kozare. Božidarka, to je ime Bogdanove i Vidine jedinice, to je djevojčica koju sam upamtila dok su joj bile dvije godine, to je ona koju tražim.
Gledala sam Božidarkine fotografije u novinama, nalazila sličnost, i to veliku, s njezinom majkom, ali se nisam usudila da bilo što poduzmem. No, kad sam je vidjela u "Malim noćnim razgovorima" na televiziji, u njoj sam prepoznala Vidu: "To je naša Božidarka" - uskliknula sam, a moji mi rekoše: "Hajde, ne pričaj svašta". Bila sam sigurna da je to ona, no još se nisam smjela zaletjeti.
Tek kad sam se uvjerila da sam na pravom tragu, došla sam k Božidarki u kuću. Ona kao da je očekivala da će joj jednoga dana netko od bliske obitelji pokucati na vrata i nije se lecnula kad sam joj rekla da sam joj teta. Samo me pitala kako su joj se zvali pravi otac i majka: "Bogdan i Vida", odgovorih, a na to me Božidarka zagrlila: "Tako je. Bogdan i Vida".
Odmah sam obavijestila rodbinu, i s Grublješićeve i s Lajšićeve strane, dok nismo dogovorili sastanak pred rodnom kućom. Poslije trideset i četiri godine, Božidarka ponovo stupa na svoju kozaračku grudu.
Povratak u rodnu kuću
Božidarku, sada već s umjetničkim prezimenom Frajt, a inače, po pravu, Grublješić, odjevenu u dugu bijelu, rustikalnu haljinu, s izvezenim čipkastim, posavskim, motivima koju joj je - s obzirom na događaj i ugođaj koji je očekuje - vješto i mudro skrojila poznata zagrebačka kreatorica, na put do Kozare prate u kolima autori ovoga članka, fotoreporter i novinar. Iako nastoji hiniti da je u sebi svladala sentimentalne emocije, na Božidarkinu licu zatrepti nervoza: što će biti i kako će biti?
Zborno mjesto ljudi sa svih strana iz Zagreba, Beograda, Nove Gradiške, Prijedora, i drugih krajeva u Bosanskom je Novom, u kući Boška Grublješića, Božidarkina bratića sina pokojnog Milana. Već se tu nazdravlja, a onda se kolona vozila zaputi prema Kozari. Cesta sve grbavija, automobili poskakuju i za dobar sat eto nas u Velikoj Žuljevici, u srcu legendarne planine, u kraju gdje je rat najluđe i najkrvavije harao.
Velika Žuljevica prva je u Jugoslaviji po broju nosilaca Spomenice 1941. Prije početka rata imala je 950 ljudi, ostalo ih je 720, a sada u njoj živi 570 duša. Još ima opustjelih kuća. Na Kozari nisu rijetke obitelji kojima su svi poginuli. Božidarkin stric Milan Kukavica spominje: "Nas je bilo četrnaestoro. A kraj rata dočekao sam samo ja. Ostalo je pobijeno i poklano."
Dolazi najdirljiviji trenutak kad Božidarka treba ući u rodnu kuću, sada napola srušenu straćaru, koja neće dugo odolijevati vremenu i nalik je rasklimanom i slomljenom babinom zubu. Ispod kamene podloge uzdigla se terasa "ganjak". Zidovi su premazani zemljom i pijeskom, prozori su u drvetu od pilane hrastovine. Krov je strmo spušten, zna se, zbog snijega da ne poruši kuću kad toliko napadne da i čovjeka prekrije. Stepeništa nema, niti ga je bilo, već se u kuću (koja je srezana na sjekove ili, kako ovdje vele, na "frendžiju") ulazilo uz pomoć povišenih ljestava. S donje strane oborio se voćnjak, gore je kamenjar, a s lijeve strane nove su kuće. Ispod je nekad bila štala. Stariji se Žuljevčani sjećaju da je dom podignut prije šezdeset i dva ljeta, još tamo 1914.
Božidarka ulazi u sobu u kojoj se rodila. Sada je izrovanog drvenog poda, okviri za prozore vise i zadrhte i na najmanji dašak vjetrića. Stoji, stoji, a onda brizne u plač.
Dolazi i do promjene garderobe. Rodbina je darovala nošnju, pravu kozaračku, danas već zaboravljenu, koju navuku jedino folkloraši kad zaplešu, o svečanostima: "Napravili smo je po mjeri tvoje majke, i, vidiš, pristaje i na tebi" - kaže strina Ljubica koja je ostala živjeti u Velikoj Žuljevici.
Uistinu, Božidarka je izuzetno impresivna: oko glave bijela šlingana marama bošča koja pokriva i ramena, duga košulja do pete ("Zato kod nas žene nisu nosile gaće, a što će im kad su košulje bile duge" - tumači jedna strina uz smijeh), naprijed ukrašena šarama. Gore jelek jarko crvene boje, a dolje, od struka sprijeda, pregača - ferton, također crven. Kad ugledaju Božidarku, svi koji su joj znali majku uzviknuše: "Ista Vida. Eh, Božidarka, da te nađemo i na kraj svijeta u nošnji, rekli bismo: ova je naša Grublješićka".
Na livadi, jedna od kćeri Dragana Lajšića - Božidarkina bratića po majčinoj strani, čita očevu pjesmu koju je ispjevao dok je rodbina još tragala za današnjom slavljenicom:
"Možda negdje ovce čuva, možda na nju vjetar puše, možda vene, možda žudi, bez majčinih toplih grudi..."
Svečani ručak, dva prasca okreću se na ražnju, ovo je praznik za sve Žuljevčane i Svodnjane. Boško Grublješić sjetno govori, pa iako je muškarčina, ne može a da ne počne jecati.
Vani pucaju puške i pištolji, slave Božidarkin povratak, njezino drugo rođenje. Trideset i četiri karanfila su joj dali, svaki za jednu izgubljenu godinu.
Više je od tridesetak Svođana. Kad stanu pred kameru da ovjekovječe taj dan, Boško kaže:
- Da smo se svi skupili, samo mi najbliži, bilo bi nas više od tristo.
A Božidarka pola za sebe, a pola glasno promrmlja:
- Što je život. Dosad nisam imala nikoga, a sada ih je toliko da im svima ni imena ne znam.
Iznad Kozare zapeklo srpanjsko sunce, nabujale trave, a Božidarka Grublješić ide od rođaka do rođaka da čuje što je ona njima, a oni njoj.
Napisao: Pero Zlatar (Start, 1976.)