INDUSTRIJA pornografije razvijenija je no ikad, a u Jugoslaviji je potražnja za takvim filmovima bila ogromna. Kolekcionari pornografskih filmova i fotostripova tada su bili vrlo povezani. Međusobno su razmjenjivali filmove i brošure, a kada bi stigla pošiljka iz inozemstva, priređivale su se privatne seanse u stanovima.
U suradnji s Yugopapirom donosimo vam reportažu o pornografiji iz ožujka 1971. godine.
Ožujak 1971: I kod nas, unatoč zabrani i strogim kaznama, cvate trgovina pornografskim filmovima i fotostripovima...
U jednom zagrebačkom ateljeu, čiji je vlasnik poznati umjetnik, okupilo se poveće društvo. Sve su to njegovi prijatelji, a to im nije ni prvi ni posljednji sastanak. Poslovni sastanak može se još i propustiti, ali ono što je predviđeno za tu večer, očekivano je s velikim nestrpljenjem.
Bilo ih je šestoro: vlasnik ateljea, popularni pjevač zabavnih melodija, kompozitor, književnik, profesor i jedan istaknuti sportaš.
U ateljeu je sve bilo spremno. Kinoprojektor uperen prema zidu na kome je visila bijela "plahta", crna torba dobro nabijena materijalom potrebnim za ovu seansu, boca uvoznog viskija, pepeljare, stolice i - pažljivo zastrti prozori. Na ovo posljednje posebno su obratili pažnju, jer je atelje u prizemlju pa bi, možda, netko nezvan mogao prisustvovati tom "sastanku". Zazujao je kinoprojektor i na platnu se počelo odvijati ono zbog čega su se svi skupili.
Puna tri sata na platnu su se odvijale nevješto režirane ljubavne scene. Onaj koji je snimao filmove (njegovo ime ne stoji na "špici" filma) vodio je računa samo o jednome - na platnu se mora sve vidjeti, jer se inače film neće prodati. A to je i osnovno kod pornografskih filmova.
Smjenjivale su se scene, jedna "bolja od druge", a kada su se naši susjedi u improviziranom gledalištu dovoljno "ugrijali", tražili su od vlasnika ateljea, koji je rukovao kinoprojektorom, da "promijeni tematiku".
Ono što se tada počelo odvijati na "platnu", prelazi i najsmioniju maštu. U pornografske ljubavne scene (koje smo tako nazvali, jer se ne može naći prikladniji izraz za sve ono što smo do tada gledali) počele su se miješati i - životinje.
Seansa je završena, kinooperater odvrtio je i posljednji film iz "nabijene torbe". Svjetlo se upalilo i tada je počelo prepričavanje onih "zanimljivih" detalja, koji se normalnom čovjeku mogu samo zgaditi. Na naše "društvo" to je djelovalo upravo suprotno: svaki kadar proživljen je još nekoliko puta, a onda se društvo počelo polako razilaziti. Pošli su kućama, gdje su ih očekivali žene, djeca ...
Mi smo ostali da porazgovaramo s vlasnikom ateljea:
"To je najnovija pošiljka", rekao nam je ponosno.
"Upravo je stigla iz inozemstva. Najprije sam je sam pregledao, a onda sam obavijestio ostale. Kad sam im objasnio kakvi su filmovi iz ove pošiljke, nastalo je pravo uzbuđenje. Pjevač je zbog večerašnje seanse otkazao jedan koncert izvan Zagreba.
Čudite se da je žrtvovao oko 2000 dinara, koliko bi dobio za taj nastup? Njemu je to zanimljivije nego pjevati negdje po provinciji. Novaca ima, a takve stvari ne dolaze svaki dan... Imam pedesetak filmova u toj torbi, što s ostalim predstavlja lijepu kolekciju od 450 filmova. Takvom kolekcijom malo se tko može pohvaliti. Vrijedi milijune, ali ja je ne želim prodavati", rekao je s ponosom.
Tko su šverceri?
Kolika je cijena jednog pornografskog filma i odakle dolaze u Jugoslaviju? Tko su njihovi autori, tko su "glumci i glumice"?
U Danskoj, Švedskoj, SR Njemačkoj i još nekim zemljama cvate trgovina pornografskim filmovima i fotostripovima. U nekima od tih zemalja vlasti nisu toliko rigorozne. Kod nas je sasvim drugačije. Naše vlasti i Krivični zakonik vrlo su oštri prema onima koji rasturaju i prodaju pornografske filmove i fotostripove. Rasturanje pornografije je krivično djelo, a naša je zemlja 1950. godine potpisala međunarodni sporazum o sprečavanju širenja pornografije. Zbog toga su kazne teške i kreću se od 2000 novih dinara naviše.
Ipak, pornografski filmovi stižu raznim kanalima, a ima i nekoliko kategorija ljudi koji takav materijal uvoze u zemlju. Prije svega, tu su profesionalni šverceri, koji su namirisali dobar i unosan posao. Ima i nekih stranih studenata koji na taj način dopunjavaju svoj džeparac. Filmove prenose i neki turisti koji su shvatili da im dva-tri pornografska filma mogu ljetovanje učiniti jeftinijim. Zatim, tu su intelektualci koji privatno ili poslovno idu u inozemstvo, a nađe se i koji službenik naših saobraćajnih kompanija koji često putuje izvan naših granica...
Najtraženija - perverzija
Trgovina se obavlja ispod ruku. Na popisu trgovaca pornografijom nalaze se ljudi s dubljim džepom, jer za kupovinu jednog pornografskog filma od desetak minuta valja izbrojiti najmanje šest stotina novih dinara, ako je u crno-bijeloj tehnici, ili dvostruko više, ako je film u koloru. Postoji i "poslovni" slogan: što je film perverzniji, to je i skuplji.
U nekim europskim zemljama osnovane su posebne privatne producentske grupe, koje s vrlo malim sredstvima snimaju takve filmove i onda ih preko posebnih distributera plasiraju na tržište. Cijena jednog snimanja nije visoka: "glumac" dobije u prosjeku 150 DM, a svaki film umnožava se u dvadesetak kopija u posebnim laboratorijima. Producentsku grupu film stoji najviše do dvije stotine tisuća starih dinara, a na njemu mogu zaraditi i više od milijuna. Ako se zna da se takvi filmovi snimaju na tekućoj vrpci, onda možemo shvatiti kako je to unosan posao.
S "glumcima i glumicama" najmanje je problema. Njih uvijek ima, spremnih da za nadoknadu od 150 maraka snime jedan film od desetak minuta.
Kad se umiješa policija
Potražnja za pornografskim filmovima je velika. Zato su se na "ilegalnom sajmu seksa" pojavili i domaći "proizvođači". O tome govori i nekoliko podataka iz sudskih dosjea koje smo uspjeli skupiti.
Jedna je fotografska radnja na Bulevaru Revolucije u Beogradu zatvorena. Služila je za snimanje fotostripova, koji su se vrlo unosno prodavali. No, kada se posao razgranao, umiješala se policija, koja je poduzela odgovarajuće korake kako bi stala na put uhodanom biznisu koji je svojim pokretačima donosio velike svote novca.
Ipak, rijetkost je da se proizvođači pornografskih filmova nađu na sudu ili u zatvoru.
"Glumac" se prepoznao...
Taj se prljavi posao radi ilegalno, daleko od dohvata policije. Obaviješteni smo da u Zagrebu postoji nekoliko "producenata" pornografskih filmova i foto-stripova.
Prije nekoliko mjeseci jedan je list pod naslovom Prepoznao sebe u pornografskom filmu iznio senzacionalan podatak o zagrebačkom službeniku koji se slučajno našao na pornografskoj seansi i na platnu prepoznao - sebe.
O čemu se radilo? Taj je službenik, koji je inače i šef predstavništva poznate firme, svojevremeno bio u stanu neke prostitutke, a sada se, na platnu u stanu njegovog prijatelja, još jednom odvijalo sve ono što je već jednom "uživo" proživio.
Kako piše novinar, lice njegove partnerice nije se moglo prepoznati, jer ju je "isjekao" čovjek za montažnim stolom.
U istom članku reporter navodi i jednu izjavu neke Antonije B. (24 godine) iz Zagreba, koja kaže:
"Ja sam imala ponudu da snimim pornografski film u Zagrebu. To mi je ponudio jedan poznati filmski redatelj. Nudio mi je 7000 novih dinara da s nekim drugim glumcima snimim film u trajanju od sat i pol. Odbila sam ponudu."
"Koliko novaca dobijem za snimanje takvog filma? Isto onoliko koliko od mušterije. Moja je tarifa 30.000 lira. Ako snimanje uspije, onda od redatelja dobijem još toliko. Njegova je stvar koliko će zaraditi umnožavanjem i prodajom filmova", rekla je P. S. iz Zagreba.
I tako bi se priče mogle redati unedogled. No, drugo je pitanje: tko su autori takvih filmova?
Koji su zagrebački "redatelji"?
U Beogradu se priča da se i jedan amaterski kinoklub bavi snimanjem pornografskih filmova, a navodno ima i stalne pretplatnike. U Zagrebu, opet, priča se u nekim krugovima da jedan poznati sportaš ima veliku zbirku pornografskih filmova, od kojih je veći broj sam snimio. Neke filmove mijenja za uvozne. Imali smo prilike razgovarati s nekoliko mladih zagrebačkih nazovi manekenki, koje su nam izjavile da su snimale u takvim filmovima za minimalne svote.
Saznali smo da u Beogradu egzistira producentska grupa koja se sastoji od djevojke glumice i njezinog brata kinoamatera. Njih dvoje prave velike poslove, a ona je glavni akter u većini filmova domaće proizvodnje.
Kolekcionari pornografskih filmova i fotostripova veoma su povezani. Međusobno razmjenjuju filmove i brošure, a kad su u pitanju neke posebno zanimljive pošiljke iz inozemstva, onda se priređuju prave seanse u privatnim stanovima i na njih se ne može ući bez "propusnice". A propusnica je poznanstvo s glavnim organizatorom seanse. No, seanse se ne priređuju samo po privatnim stanovima.
Poslije večere - seansa
Neki dovitljivi ugostitelji privatnici shvatili su koliko je zanimanje za pornografske seanse, pa su odlučili priređivati ih u svojim lokalima poslije - dobre večere. Prošle godine je uhvaćen jedan ugostitelj iz Lipovačke šume kod Beograda koji je svojim gostima, u specijalnoj sali, priređivao takve seanse.
U krugovima zagrebačkih pjevača zabavnih melodija priča se da jedan njihov poznati kolega ima vrlo veliku kolekciju pornografskih filmova i fotostripova. No, za razliku od drugih, on nikad ne priređuje seanse na kojima se nađe više od dvoje ljudi.
Kažu da je šef poznatog predstavništva u Zagrebu jedan od najpoznatijih pornokolekcionara. Kako zastupa inozemnu firmu, često putuje preko granice, a odatle se vraća s punim kovčegom. Nakon takvih putovanja u njegovom se stanu okupi poveće društvo njegovih prijatelja - bračnih parova. Šefu predstavništva nije teško proći carinsku kontrolu. Često putuje, pa ga carinici poznaju i ne gledaju njegove torbe, u kojima se uvijek nađu pornografski film i odgovarajući fotostripovi.
U kasetama - "pornići"
Jedan švercer pornografskim filmovima, koji je na tom poslu zaradio grdne pare, povjerio nam je svoju "tajnu"!
"Pronašao sam idealan način kako da preko granice prošvercam pornografske filmove u Jugoslaviju. Zaposlen sam u SR Njemačkoj i svako malo dolazim kući. Uvijek putujem s fotoaparatom i za njega nosim potrebne filmove. Kad bi me netko na carini pitao, ali dosad to nije učinio, zbog čega nosim toliko filmova, imam spreman odgovor: "Želim snimati svoju porodicu i kasnije im poslati slike." To je u redu, zar ne? A znate li što se krije iza tih filmova namijenjenih "snimanju porodice"? Pornografski filmovi", rekao je.
Sličnih primjera ima napretek. No, mislimo da je i to dovoljno kako bismo upozorili na jednu pojavu koja, unatoč tome što je zabranjena, uzima sve više maha u Jugoslaviji. Trgovina pornofilmovima i fotostripovima cvate.
Mnogi će se na kraju pitati zbog čega vlada tako veliko zanimanje za pornografiju? Pogotovo, kad je u nas sve više filmova koji svojim slobodnim scenama mogu dočarati mnoge, dosad zabranjene scene. Objašnjenje te pojave valja potražiti kod liječnika, psihologa i sociologa.
Mi smo tek upozorili da cvate trgovina na "ilegalnom sajmu seksa", i da trgovci sumnjiva morala zgrću goleme novce.
Nešto kao šala
Javna je tajna da su za vrijeme proslave Nove godine tehničari iz jednog zapadnog TV centra (u okviru novogodišnje razmjene filmova) emitirali punih nekolika sati "pornića" - svojim eurovizijskim kolegama, dežurnim u studiju. Od toga nije bila pošteđena ni zagrebačka TV.
Međutim, ovdje ulaz nije bio zabranjen, gledao je - tko se našao u prostoriji. Pazilo se samo da netko ne bi slučajno pritisnuo u krivo dugme, pa da takvi filmovi kobnom zabunom ne bi ušli u redovni program. Mi smo, dotle, ne sluteći što se moglo dogoditi, u novogodišnjem slavlju pratili čednije emisije.
Mišljenje psihologa
Donosimo mišljenje jednog psihologa koji nas je zamolio da mu ne objavimo ime. Naime, on smatra da u ovom slučaju nije važno ime, koliko samo mišljenje.
"Pornografija je u stvari borba protiv tabua, protiv ćudorednih okova, protiv zasužnjivanja ljudske ličnosti. Što je to bestidno, razvratno, nepristojno i bludno? Sve su to kategorije jednog morala. Mnogi zaboravljaju da riječ pornografija dolazi od grčke riječi 'porne' (bludnica) i 'grafo' (pišem). Nekada su Boccaccia proglašavali pornografom. Joycea također. I Millera. I Lawrencea.
No, u potrošačkom društvu, često umornom od tehnologije, pornografija je nemoćan izlaz iz psihološkog ćorsokaka. A, što je najgore, to je biznis koji teži za ekstraprofitom. Zabrana? Ovisi o općoj konstelaciji društva. U ovim korelacijama za nas ima jedna analogija: hoće li biti manje ubojstva ako se ukine smrtna kazna?", smatra psiholog.
Napisali: Uroš Šoškić i Zvonimir Belša (Studio, 1971.)