PRILIČNO zabavno ovih dana je kukanje brojnih nostalgičara za bivšom državom jer je Zdravko Čolić, čovjek koji je otpjevao toliko dobrih pjesama i napunio dvorana koliko drugi ne bi za pet života, rekao jednu jednostavnu istinu o bivšoj državi - da nije bilo baš popularno slaviti vjerske blagdane.
>>Zdravka Čolića napadaju jer je rekao da se u Jugoslaviji nije smio slaviti Božić
Čola je, na pitanje televizijske voditeljice o tome je li kao dijete volio blagdane, rekao: "Ja kao dijete, moram reć, moj otac je radio onda u onoj bivšoj državi, socijalizam, sve, otac je u unutrašnjim poslovima radio, policiji. I u tom državnom poslu nije se smjelo slavit ništa, ni Uskrs, ni Božić, ni Bajram, ništa nije, to je sve bilo zabranjeno. Tako da ja iz djetinjstava nemam te radosti božićne, al imamo novogodišnju jelku i tako dalje…"
Čola je u razgovoru, onim simpatičnim sarajevskim naglaskom koji Sarajlije nikada ne napušta, iznio crticu o svom djetinjstvu. Crticu iz života svoje obitelji, života djeteta čiji je otac radio za tadašnju miliciju.
Ta kratka izjava i u biti jednostavna, lagana kritika bivše države, osobno iskustvo jednog sustava od nekog tko je u tom sustavu dugo živio (Zdravko Čolić je rođen 1951. godine) imalo je neobičnu posljedicu - tisuće ljutitih, bijesnih upisa ljudi koji sada izmišljaju svoje istine o vjerskim slobodama u Titovoj Jugoslaviji.
Jer, kako je mogao takvo što reći, oni su išli u crkvu, oni su slavili Božić, samo je još nedostajalo da kažu kako su u crkvi primani u pionire…
Čolina izjava je mnoge zaboljela valjda jer je upravo on simbol onog dobrog u Jugoslaviji
Smiješna, čudna, pretjerana reakcija - valjda upravo iz razloga što ju je izrekao Čola, čovjek odrastao i oblikovan u centru Jugoslavije, Sarajevu, i koji je, ne zaboravimo, godine 1977. na Jugoslavenskom festivalu revolucionarne i rodoljubive pjesme u Zagrebu nastupio s pjesmom Druže Tito, mi ti se kunemo, pjesmom koja je postala simbol jednog razdoblja i jedne generacije.
Čini se da je kritika tadašnjeg režima od čovjeka koji je u tom režimu živio, pjevao, bio iznimno popularan, otpjevao možda i najpoznatiju pjesmu posvećenu Titu, a nastavio pjevati i do danas, ne petljajući se ni u nacije ni u politiku, jako teško pala svima koji imaju potpuno iracionalnu nostalgičnu crtu prema jugoslavenskoj diktaturi, a nekako im je Zdravko Čolić postao simbol svega onoga što je u toj državi bilo dobro.
Teško, nemoguće je Čoli prikrpati neki nacionalistički ili drugi nadimak, staviti ga u neku od tih kategorija. Čovjek pjeva o ljubavi, napuni i danas bez problema dvoranu i u Zagrebu i u Sarajevu i u Beogradu. Kada su ga napokon pitali da se nacionalno izjasni, u svom stilu je izjavio: "Ja sam Bosanac, rođeni Sarajlija!" Kada takav Čola da neku kritiku bivše države i režima, to je valjda rušenje cijelog svemira.
Priča je, naravno, zanimljiva iz više aspekata - prvo, koliko ljudi znaju biti nekritički prema svojoj prošlosti i još dodatno uvjeravati sebe i druge kako je bilo nešto što nije bilo. Čolić je rekao istinu. Dobro, tehnički slavljenje Božića i drugih vjerskih blagdana nije bilo zabranjeno, ali je bilo za one bliske režimu, vojnike, policajce i direktore, prilično nepoželjno.
Kod vojske i milicije se čak i pazilo, kao uostalom i u javnosti, da se jelka slučajno ne kiti na Badnjak - može dan kasnije. Ako biste bili na polnoćki, naredni dan bi vas uredno čekalo političko ribanje na poslu.
Netko od doušnika, često dobrovoljnih, uredno bi vas prijavio da ste bili u crkvi. Istina, isti su početkom 90-ih nadgledali tko ne ide u crkvu, ali recimo da smo se tog modela riješili dolaskom ovog stoljeća.
Dodatno, Čolić izgleda odlično, teško je primijetiti da je je napunio 71 godinu, no ne smijemo zaboraviti da su mu djetinjstvo bile 50-e i 60-e prošlog stoljeća, kada se za vic znalo ići na robiju, a ne one 80-e kojih se mnogi sjećaju, kada je režim popustio.
Makar je i tada, početkom 80-ih bilo, prilično komičnih stvari, npr. gledanja tko od mlađarije nosi upadljiv nakit u obliku križa jer dežurni partijski doušnici nisu shvatili da djevojke nose takav nakit po uzoru na pjevačicu Madonnu.
Vjerske slobode su bile ograničene
No vratimo se na temu. Vjera u Jugoslaviji nije bila zabranjena kao u Albaniji. Ipak, režim se brinuo za to da vjere bude što je moguće manje u društvu. Umjesto Božića slavila se isključivo Nova godina, a za poklone djeci je izmišljen Dan dječje radosti, 31. prosinca. Državna televizija je prvi put Božić čestitala tek 1988. godine.
Ako ste bili bliže vlasti, policajac, vojnik, službenik ili kakav direktor, smatralo se da nemate što raditi u crkvi osim ako je ne obilazite kao povijesnu znamenitost. Pripadnost partiji je također bila skoro obveza za takve poslove.
Naravno, bilo je i izuzetaka, posebno ako ste bili iz utjecajne partizanske obitelji ili ustaničkog mjesta, tada ste se oko Božića mogli izvući na "narodni običaj". Ako ste slučajno imali pretke s krive strane u Drugom svjetskom ratu ili nekog iz dijaspore tko dolazi baš za vjerskih blagdana a još je bio i aktivan u kakvom hrvatskom klubu, stvari su se gledale dosta strože.
Danas djeluje kao davna prošlost, no tada je bilo često - djeca onih koji su bili bliže sustavu su često krštena u susjednom gradu, potajno, kamo bi ih odvodile majke ili bake. Mnogi imaju prilično veselih priča o tim odlascima na polutajna krštenja.
Dodatno, bilo je, posebno u ranijim godinama komunističkih vlasti, danas nezamislivih poteza vlasti, tipa ograničenja prodaje bakalara u doba prije Božića, o čemu je u tjedniku Feral Tribune pisao Miljenko Smoje: „Poludija bi da na Badnji dan ne izin pijatić bakalara. Samo su me jedne godine zajebali komuništi, kad su kurbini sinovi povukli bakalar, sakrili ga i pustili u prodaju tek za Novu godinu.“
Čolić je rekao istinu - upravo jer nema kompleksa o prošlosti
Naravno, ako niste bili u partiji, niste radili za vojsku ili policiju, nije vas nitko nešto pretjerano gledao niti vam nešto oko crkve branio. Tako je većina građana živjela svoj vjerski život mirno i bez nekih problema. Osim što je, naravno, Božić bio radni dan. Oni koji kažu da su sami bez problema slavili Božić, oni su u pravu za sebe. Ali to ne znači da su postojale vjerske slobode u tom društvu.
Napredovati u jugoslavenskom društvu, biti u sustavu bliskom vojsci, policiji, pa i raznim drugim službama tipa prosvjete, a javno iskazivati pripadnost vjerskoj zajednici bilo je nespojivo.
Mnogi koji su radi posla i položaja te članstva u Savezu komunista pazili da ih se ne vidi u crkvi za socijalizma naglo su 1990. promijenili stavove i u tim istim crkvama bili u prvim redovima - to je zanimljiva, no druga priča.
To što je Jugoslavija imala svojih uspjeha, od opismenjivanja naroda do super glazbe 70-ih i 80-ih, ne mijenja činjenicu da je bila jednopartijska diktatura koja se i ekonomski počela urušavati još početkom 80-ih.
Ne, nije bila bajno društvo sloboda, kako se neki žele danas prisjećati. Ni demokratskih, ni vjerskih. Ni temeljnih sloboda tipa slobode govora, jer jedan Vlado Gotovac je u tom režimu čamio u zatvoru.
To što ste tada bili mladi pa vam politički model nije bio važan i što ste bili glavni u ulici s 40 godina manje, novom Čolinom pločom i gramofonom te praznom sobom za pozvati društvo - to su osobne ugodne uspomene, a ne istina o društvenom modelu.
A Zdravko Čolić je i ovom izjavom pokazao dijelom zašto i danas puni dvorane - čovjek nije mislima ostao zarobljen u prošlosti i bajkicama prošlog vremena. Bosanac, Sarajlija, vrhunski pjevač - uznemirio je tisuće onih koji žive u prošlosti upravo jer je on sam suvremen i istinit.
*Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima su osobni stavovi autora i ne odražavaju nužno stav redakcije Index.hr portala.