DANAS nešto prije 7 sati preminuo je Krunoslav Kićo Slabinac, a njegov odlazak rastužio je brojne prijatelje, kolege i fanove. Povodom smrti glazbene legende u suradnji s Yugopapirom donosimo tekst o Kići Slabincu iz 1987. godine.
Studeni 1987: Krunoslav Slabinac, kojega svi jednostavno zovu Kićo, još jednom pobjedom na nedavno završenom zagrebačkom festivalu zabavne glazbe, s vlastitom skladbom Nije nam bilo suđeno, dao je do znanja da se na njega najozbiljnije mora računati nađe li se u festivalskoj konkurenciji.
A nije bilo uvijek tako. Moglo bi se čak reći da je dugi niz godina Kićo bio vrlo daleko od pobjedničkog trona, a u jednom razdoblju karijere čak na rubu odlaska iz pjevačke karijere na domaćem tlu. Baš su se ove godine navršila dva desetljeća otkako se Kićo pojavio glasnije i šire na domaćoj estradnoj sceni, pa je ovaj razgovor i započeo sjećanjem na ta vremena.
"Te 1967. u Zagrebu se održavala jedna od tada glasovitih Gitarijada, na kojoj se našla i grupa Dinamiti sastavljena od nas, Osječana. Za sobom smo već imali i nekoliko izvanosječkih uspjeha, a među njima i nagradu na beogradskoj priredbi gdje sam bio proglašen i za najboljeg pjevača. I u Zagrebu dobro prolazimo, osvajamo prvo mjesto i, između ostalog, kao nagradu dobivamo pravo nastupa u TV emisiji. Tako smo na TV debitirali u emisiji Videofon predstavivši se kao grupa s dvije-tri pjesme. Već tada sam, jedini iz svoje grupe, pomalo komponirao, pisao i tekstove, a u to doba nastaje i moja Plavuša koja mi je otvorila put na festivale. Nastupam u Splitu, a onda debitiram i u Opatiji. Sljedeće, 1970. godine uspijeva mi da, zajedno s Draganom Antićem koji je također debitant, osvojim prvu nagradu s pjesmom Aleksandra Koraća - Više nećeš biti moja. Mislim da je ta godina jedna od presudnih u mojoj karijeri", rekao je.
Od tada sve je teklo mnogo lakše, jednostavnije, s manje borbe za karijeru?
Ni govora, tek je tada trebalo mnogo raditi. To znači tražiti način da se potvrdiš ponovno, da dokažeš kako pobjeda nije bila slučajna. A ja nikad nisam bio neki izrazit optimist. Naprotiv, s prilično sam pesimizma, valjda po prirodi, očekivao svako natjecanje, pa i festival. Te godine u Opatiji, ne računajući ni u snu da bih mogao pobijediti, ja sam samo dva dana nakon festivala otputovao na turneju po Sovjetskom Savezu, tako da nisam iskoristio plodove te pobjede.
To znači - nisam ispunio medijski prostor koji je u to doba nama, pjevačima, bio vrlo sklon, intervjue, TV nastupe i sve drugo što se nudilo pobjedniku. Otputovao sam i nije me bilo dva i pol mjeseca. Nisam stigao uživati u čarima pobjede. To mi se, eto, dogodilo i ove godine, a to opet govori da nisam računao na pobjedu. Ujutro nakon festivala krenuo sam, obavezan ugovorom, na snimanje jedne TV emisije (riječ je o muzičkoj emisiji Susret na žici, koja je na programu u četvrtak, 19. studenog), danima sam po cijeli dan u tom poslu na selu u Turopolju, u blatu do gležnjeva.
Je li taj pesimizam temeljen na vlastitom iskustvu?
Iza sebe imam mnogo festivalskih pobjeda. Pobjeđivao sam na svim našim festivalima, izuzev Šlagera sezone u Sarajevu. Ali u doba moje najveće pjevačke zrelosti, meni su pobjede izmicale ili su bile vrlo, vrlo rijetke. Naprimjer, ja sam punih šesnaest godina čekao na pobjedu na splitskom festivalu, a deset sam godina zaredom tamo nastupao. Pa to mora svakoga demoralizirati i nabiti mu kompleks kako nije u stanju pobijediti.
Ni u Zagrebu nisam bio baš velike sreće, iako tu živim, iako sam za Zagreb trajno vezan. Čekao sam četrnaest godina da se popnem na pobjednički tron. Bilo je to tek 1984, a od tada zaredale su se već tri pobjede. Led je krenuo.
Što znači da je stanovito vrijeme i stajao?
Dakle, poslije mojih nekadašnjih uspjeha, od Plavuše pa do Crne žene, koja je nastala negdje na kraju tog ciklusa i tog razdoblja, ja sam se kao autor zaustavio. Osjećao sam da se hvatam ukoštac sa sredinom u kojoj su vladali klanovi, a možda nisam imao ni dovoljno samopouzdanja. Kad kažem klanovi, to ne mora značiti nešto negativno, nego ako nisi u određenom klanu, jednostavno ne možeš naprijed. Jer, oni su diktirali trend.
Ja sam mogao birati - ili da dolazim na festivale samo kao pjevač, ili da me na festivalima nema. Bilo je to i razdoblje u mojem životu kad sam razmišljao da odem živjeti u inozemstvo, jer sam kod kuće doživljavao različita razočaranja i podmetanja, od kojih je jedno završilo čak na sudu. Na kraju, srećom, bez ikakvih posljedica.
Ali, bio sam gurnut u stranu. Mogao sam pjevati po zabavama i u restauracijama. Tada su se pojavljivale škole, splitska, riječka, sarajevska, pa kad su se svi izredali, ja sam čekao svoj trenutak.
To je, ipak, zlatno razdoblje na jednom drugom području. Mislim na slavonski opus!
Ta me narodna muzika održala. Mediji su bili beskrupulozni. Štampa je pisala u stilu: "Krenuo putem slave, završio na sudu." Gotovo su mi prišili "politički slučaj". A ja sam se povukao. I tada sam dobio koristan savjet svog pokojnog oca. Rekao mi je: "Sine, čast zabavnoj muzici, ali udari ti bećarac ili taraban! Naše pjesme izumiru, nema mladih, nema ih tko pjevati."
I tako sam ja, slušajući savjet oca, propjevao izvorne slavonske narodne pjesme i pomalo ispunio veliku prazninu koju je tada pokrivala samo Vera Svoboda. Muških pjevača nije bilo. Rezultat tog opusa, od Bećarca do najnovijeg LP-ja Oj garava, garava jest šest ploča izvanredno prihvaćenih i kod nas i u inozemstvu, gdje sam mnogo puta nastupio pred našim ljudima kojima je to više od bilo koje zabavne pjesme.
Poslije sam, nakon poziva u Krapinu, stekao neka iskustva i s kajkavskom popijevkom, pa i nju stavio u svoj repertoar.
I nakon tog slavonskog razdoblja, rekoste, led je krenuo?
Moj povratak označava 1979. godina kad su mi širom otvorili vrata na TV, kad su mi bile ponuđene emisije Dobra večer, u kojima sam bio i scenarist i voditelj i domaćin i šoumen. Zahvaljujući tim emisijama, kojih je bilo četiri, ja sam bio ponovno "otkriven". Zna se, televizija je vrlo utjecajan medij. Mnogi su odjednom otkrili kako ja mogu mnogo toga. Ovaj zna i nešto drugo raditi, a ne samo pjevati. Odjednom se pisalo o "velikom comebacku". A nije se, bar ne naširoko, znalo da ja to nosim od onih dječačkih dana kad sam u rodnom Osijeku bio član Dječjeg kazališta i godinama glumio u predstavama, od dječje operete do drame i komedije. Sve to scensko znanje i iskustvo kasnije sam prenio, razradio i nastojao da svaki moj nastup, svaki koncert ima svoju dramaturgiju, svoju glavu i svoj rep. Da komunicira s publikom! Ako se za nešto kaže da je zabava, neka onda bude zabava.
Zatim, ja pokušavam iskoristiti taj trenutak povratka i nove afirmacije, jer mi godinama govore da sam znao lijepo pisati - zašto ne dajem nešto svoje? I tako dođem 1984. na Zagrebački festival s vlastitom pjesmom i - pobjeđujem. To se ponavlja i 1986. i ove, 1987.
Kako ocjenjujete današnju konkurenciju u odnosu na onu u godinama kada ste se probijali?
Pa, mogu reći da je nekad bila daleko jača konkurencija. Tada sam se morao nositi s pravim divovima zabavne muzike. Konkurencija koja sada dolazi nije toliko u kvaliteti, koliko je u trendu koji je ograničen na određene segmente publike.
Inače, u posljednjih je nekoliko godina u trendu pljuvanje po svemu onome što je staro. Viče se: dajte mlade, dajte novo! - a često bez kriterija vrijedi li to što ili ne vrijedi.
A istodobno se zaboravlja da postoje i još traju divovi u tom zabavno-muzičkom žanru, koji čine golem opus, počev od Ive Robića, Jimmyja Stanića, pa do, da budem neskroman, i mene.
Na festivalima se mnogi od tih - kako ih vi zovete - divova, ne pojavljuju. Zašto?
Mislim da je u pitanju imperativ pobjede. Ipak su mnogi time opterećeni. Možda sam se i ja ponekad tako ponašao, ali promijenio sam mišljenje. I to ne zbog pobjede, nego iz drugih razloga.
Nije li to poziv i ostalima da se priključe?
Osobno mi je žao što velika imena odustaju od festivala, jer ako sami sebi ne stvorimo mjesto, prostor gdje ćemo prezentirati svoje stvaralaštvo kako to ono zaslužuje, nitko nam to neće osigurati. Festivali, smatram, potvrđuju profesiju, stvaraju ugled, daju određenu umjetničku težinu, određenu reprezentativnost. Ugledajmo se u stvaraoce s drugih umjetničkih područja! Filmaši vrlo mnogo drže do svojih festivala. Također i reproduktivni umjetnici ozbiljne glazbe. Mislimo i mi na ugled naše profesije, na tradiciju, na gradove koji festivale imaju u tradiciji.
Mislim da ni publika ne nedostaje, dapače festivali su vrlo dobro posjećeni. U Splitu i najveće je gledalište uvijek krcato. Festivali su trideset godina nešto značili i imali opravdanje, pa smatram da treba učiniti nešto da bi oni živjeli i daljnjih trideset godina.
Razgovarao: Zvonko Kovačić (Studio, 1987.)