Pokojni Val Kilmer je posljednjih godina najčešće spominjan u kontekstu borbi koje je vodio (a izgleda da ih ne možeš pobijediti sve kad ih ima tako mnogo), pa samim time je s jedne strane često bio u javnosti, ali s druge sve rjeđe se pričalo o onome što Kilmer jest i zašto nam je tako drag, bitan i blizak, prije svega zašto je toliko vrijedan našeg poštovanja.
U isto vrijeme je netko s brutalno zanimljivom filmografijom (jeste li ikad gledali Valov film koji nije barem OK?) i netko tko je u određenoj mjeri podcijenjen kao glumac, pa se valjda ne previše kompliciranom matematikom može doći do zaključka da je njegov talent nadilazio dostignuća, što je jasan znak koliko je tu talenta zapravo bilo.
Kada bismo čak krenuli i od Batmana kao jedne od manje značajnih točaka njegovog doprinosa, mirne savjesti mogu reći da je najbolji glumac koji je tumačio šišmiša (iako ne u najboljem filmu) i definitivno je najzanimljiviji odgovor na pitanje "tko ti je omiljeni Batman?", zapravo jedini nakon kojeg želiš nastaviti razgovor sa sugovornikom. Sve to je vrijedilo i prije smrti, nema ni naznake "o pokojniku sve najljepše" pravca razmišljanja.
Val je debitirao 1985. u Strogo povjerljivo i pokazao da može biti ozbiljan centar parodijskog univerzuma i da bi mogao od toga napraviti karijeru kao što je Leslie Nielsen napravio u drugom dijelu svog puta, pa više nitko nije mogao shvatiti ga ozbiljno, kao što je onda Charlie Sheen koju godinu kasnije isparodirao sebe i ostao zauvijek u komediji.
Međutim, Kilmer je (i pored toga što mu je i sljedeći film bio komedija) uspio preokrenuti imidž i nastaviti bez da mu lik Nicka Riversa stoji nad glavom iako je to tako dobar i upečatljiv nastup.
I da sad ne pričamo koliko su Srce groma, Salton sea ili recimo potpora Nicu Cageu u Herzogovom Zlom poručniku: New Orleans nezamjenjivo blistave uloge, pa čak ni da ne ističemo one najpoznatije u Top gunu, Willow, Doorsima, Svecu, Vrelini ili Kiss kissu bang bangu, što je vrtlog različitosti i ikoničnosti kakav je rijetko koji mornar među američkim glumcima zamiješao u tim posljednjim jakim desetljećima Hollywooda.
Posebno mjesto drži naravno Tombstone koji spada u najviše glumačke domete koji su se bilo gdje i u bilo kakvoj vrsti programa mogli vidjeti za našeg života. Svaki kašljucaj i ušmrkaj bio je vrijedan 1000 riječi, a riječi otprilike milijunčić, to je bila jedna uloga koja se po značaju u povijesti westerna posljednje polovice vijeka ne mjeri s drugim ulogama nego s čitavim drugim filmovima.
Ni tu nećemo ništa dalje objašnjavati, naslovi baš govore za sebe.
No prođosmo pola teksta koji sliči na druge posvete Valu Kilmeru, a nikako da dođemo do filma o kojem želimo pričati. Valjda zato što je teško ispoštovati ga u samo jednom tekstu, a ne odlutati bar malo na kompletan učinak.
Elem, film koji se gotovo uvijek previdi kada se govori o Valovim najboljim ulogama, a ni on sam iz nekog (pogrešnog) razloga nije mario za njega zove se Ubij me opet (Kill me again), a režirao ga je John Dahl 1989. godine.
To negdje u Kilmerovoj karijeri zauzima mjesto nakon spomenutih Top secreta, Top guna i Willow koji su ga izbacili na pijedestal, a prije Doorsa, Tombstonea i ostalih ambicioznih djela koja su ga zaslugom kvalitete njegove glume zadržala u A klasi filmske industrije.
Energičan i relativno mlad redatelj, svjež i talentiran trio glumaca, noir podloga s detektivom, fatalnom damom i zlikovcem, sve liči na Out of the past koji se izrodio četiri desetljeća ranije i mada rezultat nije tako impresivan (nijedan nije), opet je Ubij me ponovno ostvarenje vrijedno pažnje. Val je detektiv, dama je Joanne Whalley-Kilmer (supruga mu u to doba), a negativac tko drugi nego Michael Madsen.
Sam naziv je prava petparačka idila i zapravo je i cijeli film nastao iz želje scenarista da se dani izraz nekako iskoristi, pa su oformili cijelu priču oko te tri riječi. U najkraćim crtama Joanne i Madsen kradu veliki novac, ona bježi od njega, nalazi Kilmera koji je u dugovima do grla, pa mu predlaže da je lažno ubije i da na taj način umakne svom progonitelju.
Poslije toga slijedi stotinu komplikacija, obrata i okreta kakve smo uvijek rado vidjeti i čak ne smeta ako ponekad ne možemo ni pohvatati tko tu koga zavlači. I da, reći će mu Joanne u nekom trenutku "ubij me opet" pošto prvi put neće proći ideja i zaista je replika vrijedna izgradnje čitavog filma oko nje.
Da se posvetimo Valu. Njega upoznajemo posljednjeg od troje nositelja radnje, a intro mu je onaj najustaljivaniji za hollywoodske detektive. Prvo ide kadar na svjetleće neonske žarulje u njegovoj ulici, pa na vrata ureda na kojima je u okviru staklenog dijela ispisano ime detektiva (glasi Jack Andrews) i kako se kamera spušta već primjećujemo da je donji dio tog stakla razbijen.
Dakle sve po propisima i sve poetično kao u starim vremenima.
Dvojica lihvara preturaju ured, a Kilmer sjedi mirno na svojoj stolici, vuče dimove obasjan tek ponekim zrakom svjetlosti i vrhunsku glumu iskazuje čak prije nego što išta progovori.
Jedan od momaka dok razvaljuje inventar ga upita "Imaš li ti jebeno išta vrijedno ovdje?", a on ništa ne odgovori, ali blago spušta pogled i pravi grimasu koja kao da želi reći "pa i nemam baš", ali neće da udostoji nasilnike odgovora i suptilan je trenutak u pitanju zbog kojeg mi zavolimo tog usamljenog i od Fortune napuštenog detektiva prije nego što smo mu i glas čuli.
Ne izgubimo ljubav naravno ni kad krene verbalno se izražavati, a ključni problem koji se mogao javiti kod odabira Vala Kilmera za ovu ulogu jest ona karakteristika koju smo već naveli, a to je njegova mladost.
Za snagu takvog filma je neophodno da detektiv ne izgleda kao neki klinac koji nije prošao ništa u životu i za kojeg se jasno vidi da će napraviti grešku u koracima, već je bitno da je on već u trenutku radnje prekaljena glava i samim tim njegovi eventualni loši potezi daju na izuzetnosti događajima u samoj priči.
To onda izgleda kao gotovo nemoguć zadatak kad imamo em mladog, em mladolikog Kilmera, pa bi svaki producent vjerojatno posavjetovao redatelja da nađe barem 10 godina starijeg glumca.
John Dahl je ipak ustrajao u svom izboru i onaj nemoguć zadatak je postao moguć, te je Val s nepunih 30 ljeta u vrijeme snimanja izgledao kao da je prošao sve detektivske avanture Sama Spadea i Philipa Marlowea na svojim leđima, a ne samo gledajući filmove Humphreya Bogarta.
Od trenutka kad se pojavi pa do samog kraja njemu je ugodno u ogrubjeloj detektivskoj koži koliko je Madsenu u koži beščasnog ološa, a i gospođa Whalley-Kilmer se više nego solidno snašla, pa je ne samo izgledom bila savršena.
A i izgled joj je pravi pošto je za prevrtljivice u noiru uvijek bolje kad su koštunjave i malo neuredno atraktivne, daleko im to veću seksualnost daje nego da su raskošne u svojoj ljepoti. Ovaj debitantski neo-noir Johna Dahla je i pored svih ispravnih izbora nažalost ostao marginaliziran i nije se studio potrudio da ga više promovira.
Kasnije je Dahl snimio značajno popularnije Red Rock West, Posljednje zavođenje i Pokeraše, a ni Kilmer nije rekao zbogom žanru (Salton sea možda najčvršći primjer). Međutim, način na koji je ovdje odradio posao što riječima, što bez riječi, što primanjem velike količine batina i slušanjem laži, bivanjem zavođenim, te razvijanjem kemije s partnericom i svim ostalim što noir protagonista čini idealnim protagonistom za sladokusce, menijem svojih đakonija zbog kojih je bio i filmska zvijezda i strašan glumac, svim time je Val Kilmer još 1989. najavio i obećao da dolazi vrijeme kad će pokazati svoju klasu.
I bez obzira na to što tu najavu nije vidjelo mnogo ljudi, bitno da je obećanje ispunio.