Mrzilački komentari sve su veći problem današnjice koji utječu na mentalno zdravlje i svakodnevni život korisnika interneta. Tauriq Moosa je za The Guardian napisao poduži članak o mržnji na internetu koju je kao autor i novinar više puta i sam osjetio.
Njegov tekst prenosimo u cijelosti.
Zajamčena mržnja prema ženama
Sjede tamo ispod tekstova i članaka poput ružne izrasline, napuhnuti i pun žuči. Stenju dok mržnja širi svoju snagu, čekajući bilo kakvu točku neslaganja da se slome - da oslobode svoj puni bijes na mete koje se usuđuju prenijeti neku mjeru uljudnosti ili neslaganja (ako želite gotovo zajamčenu mržnju, izjasnite se kao žena).
Komentari su za mene centri kronične boli na internetu, dio digitalnog tijela koji smo svi prisiljeni prihvatiti da postoji, ali moramo upravljati ubrizgavanjem politika i sustava u njega.
Neki nalaze veliku vrijednost u komentarima i gotovo postoji obaveza reći: "Nisu svi komentari isti". Oni su, kao i sam internet - alati, a mi ne odbacujemo francuske ključeve zbog nekoliko nezgoda. Ipak, ako ljudi počnu koristiti francuske ključeve kako bi se uglavnom tukli, možda je vrijeme da radikalno promisle treba li ih uopće dopustiti.
Oni ostaju zauvijek
Nikad nisam bio obožavatelj komentara i često sam preispitivao potrebu njihova postojanja. No, otkako pišem za web stranice koje ih dopuštaju, uglavnom sam uzeo pristup "ne čitaj komentare" - na svoje i tuđe tekstove. Svaki online kreator će vam reći nešto drugo.
Nedavno je, međutim, jedna kolegica napisala članak koji je branio ženu - nije važno ni koju ženu ni u kojem kontekstu. Svaki tjedan donosi novi podsjetnik da žene nisu dobrodošle - osobito na internetu.
Web stranica je to ponosno objavila. Međutim, sekcija za komentare neizbježno je završila kao debela vreća puna mizoginije. Ovo nije bio poseban slučaj; čini se da se to događa svaki put kad žena napiše nešto što na neki način brani neki aspekt ženske autonomije.
Ali ne radi se samo o užasnom tretmanu prema ženama. Radi se o groznom načinu na koji se tretiraju gotovo svi.
Članak moje prijateljice sam po sebi nije bio mjesto za njezino uključivanje u raspravu, niti o problemima; postao je platforma mržnje, mizoginije i svih mogućih grozota. Zašto bismo to trebali prihvatiti?
"To je samo internet"
Mnogo puta kada ljudi izražavaju svoju mržnju prema ponašanju ljudi na internetu, pojavljuju se čarobnjaci koji nas obavještavaju: "To je samo internet. Nauči se nositi s tim".
Ova tvrdnja ne daje ljudskosti žrtvama: svatko je prazan korisnik interneta bez emocija, bez povijesti da je bio meta zbog svog spola, rase, seksualnosti. Koliko god da nas treba tretirati jednako, u stvarnosti nosimo nasljeđa koja ne predstavljamo - i dalje se prema nama ne postupa pravedno.
Drugo, u ovoj tvrdnji, internet također postaje amoralna pustoš u kojoj preživljavaju samo "najsposobniji" - a pod "najsposobnijim" obično mislimo na pojedince koji se rijetko suočavaju s predrasudama ili neprijateljstvom na temelju njihovog spola, rase...
Ljudi ostaju ljudi, bilo za tipkovnicama ili za stolom. To znači da možemo i moramo poduzeti akciju i odlučiti kakvu vrstu prostora želimo stvoriti: iz tog razloga sustavi za komentare imaju alate za blokiranje, stranice društvenih medija imaju ograničenja.
Internet je najveći, najraznovrsniji, najdublji, najiritantnije najljepši prostor koji smo stvorili: životi se u potpunosti stvaraju ovdje. Ne razlikuje se od "stvarnog svijeta", nego je dio njega. Prikazati ga kao neki nepovezani prostor nikome ne pomaže; doista samo osigurava streljivo onima koji bi ga vidjeli kao obično igralište za svoje sadističko ismijavanje.
Kao što oblikujemo svoje društvene živote u fizičkom prostoru, možemo oblikovati i svoj digitalni prostor. Blokiramo, uklanjamo, gasimo kada želimo stvoriti prostore koje preferiramo - dapače, čak stvaramo vlastite alate kada sami pružatelji usluga to ne čine.
Jedno područje kojim možemo upravljati - ali čini se da to ne činimo - su sekcije za komentare.
Ispod crte
Jedan od mnogih "savjeta" koje dobivamo u vezi s komentarima (i drugim područjima) je "nemojte hraniti trolove". Dr. Whitney Philips, predavačica komunikacije na Sveučilištu Humboldt, koja objavljuje knjigu o trolovima, za The Daily Dot piše:
"Fraza 'nemoj hraniti trolove' uokviruje razgovore o agresivnom ponašanju na internetu isključivo u smislu agresora. Čak i ako osoba izbjegava hraniti trolove (i/ili osobu optuženu za trolanje), on ili ona i dalje ide na ruku agresoru".
Iako ne bih plakao kad bi više stranica uklonilo komentare, dr. Philips misli malo drugačije:
"Trebali bismo poticati više online dijaloga, a ne manje, osobito kada su ljudi koji govore povijesno ušutkavani, delegitimizirani ili minimizirani. Ono što čini mrski i nepotrebni komentar (osobito kada se temelje na identitetu) protivno je tom osnovnom cilju; to je ono što zahtijeva intervenciju na licu mjesta. Osim toga, što se može ili treba učiniti u vezi s problematičnim govorom i ponašanjem na internetu ovisi o tome tko kome govori, kojim tonom i s kojim učinkom".
Kolega dr. Philips, docent komunikacija na College of Charleston Ryan Milner, proučava participativne medije i javni govor. Rekao mi je nešto slično kad sam ga pitao trebaju li sekcije s komentarima biti iznimka ili pravilo na web stranicama.
"Mislim da bi mogla biti pogreška učiniti ih 'pravilom' i onda ih jednostavno ostaviti bez nadzora. Ako želite sekciju s komentarima - a ja vjerujem u snagu glasa za javni angažman, gomilanje dokaza za suprotno - onda to mora biti uz predanost kontrole građanskog angažmana. To znači tehnološke, uredničke i društvene korake kako bi ih učinili agorom kakvu želite da budu".
Adam Lee, koji vodi popularni ateistički blog Daylight Atheism (što znači da nikad nije kontroverzan, zar ne?), pozdravlja komentare, ali misli da je nemoderiranje digitalno samoubojstvo.
"Nemoderirani komentari nikad neće funkcionirati. Previše je luđaka, fanatika i groznih ljudi koji nemaju ništa osim vremena. I nijedna inteligentna, promišljena osoba neće trošiti vrijeme da uskoči u komentare koji su septička jama (i tko bi ih mogao kriviti?), tako da loši komentari neizbježno istiskuju dobre".
Ovo opet ne znači da Adam ne želi sekciju s komentarima, nego samo želi da se njima bolje upravlja - kao što ističu Philips i Milner. Za Adama je važno imati komentare na važan, pozitivan način:
"Cijenim komentare. Kad nešto pogriješim, ljudi me mogu ispraviti; često će čitatelji predložiti srodne materijale ili ideje za koje nisam znao".
Dakle, savjet "nemojte hraniti trolove" nije samo loš, već je i pogrešan. To nije samo igranje po pravilima trolova, ono također negira moderiranje i pravilan angažman u komentarima. To je ono što rezultira komentarima preplavljenim trolovima, fanaticima i tako dalje, umjesto uređenog prostora odgovarajuće rasprave i debate za pomicanje važnih ideja za sve.
Moderatori
Nekoliko internetskih prostora poznato je kao septičke jame rasizma, seksizma, mizoginije i svih oblika netrpeljivosti: 4Chan se često smatra takvim prostorom, kao i Reddit. Ipak, za mene je jedan od najsigurnijih, zaštićenih i podržanih prostora unutar Reddita, pod nazivom CreepyPMs.
Osim izlaganja najpodlijih primjera (uglavnom) muškaraca koji su potpuno jezivi prema ženama, CreepyPMs je siguran prostor i mreža podrške. Pravila stranice su istaknuta i navode: "Komentari koji ne doprinose poticajnom i pozitivnom okruženju mogu se ukloniti, čak i ako ne krše pravila".
Ovo bi se nekima moglo činiti grubim, ali moderatori vam omogućuju da odgovorite ako mislite da je uklanjanje komentara pogreška.
U grupi ima više od 30 moderatora, što znači da ćete rijetko vidjeti, na primjer, grozan seksistički komentar koji okrivljuje ženu za primanje jezivih poruka ("pa, što si imala na sebi na stranici profila?"). Ako ga vidite, obično će ubrzo nestati (stvarno je nevjerojatno, ponekad može trajati nekoliko sekundi ili minuta). Članovi grupe mogu se utješiti znajući da što god da objave, neće biti okrivljeni, uznemiravani ili postati metom - barem u tom subredditu. Ovo je odabrana agora u kojoj komentari izgledaju kako profesor Milner kaže da mogu i trebaju izgledati.
Pitao sam moderatore kako uspijevaju u ovom nevjerojatnom podvigu stvaranja prekrasnog, sigurnog prostora, dok se nose s toksičnošću koja dolazi sa ženama i seksualnošću na internetu.
Uključiv prostor
"Imamo jasno definiran cilj. Tražimo otvoren, prijateljski i uključiv prostor. Mi smo grupa za podršku. Kada imate na umu taj cilj, lako je moderirati razgovor. Ako netko napada drugog korisnika, uklanja se. Ako netko poviče 'fake', uklanja se. Ako netko kaže: 'Ovo je tako tipično za ovu etničku pripadnost', toga ubrzo više nema", odgovaraju moderatori.
Njihova najvažnija lekcija je nešto što čak i velike web stranice često zaboravljaju. Marginalizirani i ciljani pojedinci vjerojatno neće podijeliti svoje priče ili mišljenja kada su vrata ostatku svijeta otvorena; svijetu koji već pokazuje svoj antagonizam prema takvim ljudima. Rekli su mi:
"Shvaćamo da netko tko se već osjeća ranjivim vjerojatno neće htjeti podijeliti svoja iskustva u prostoru gdje će morati neprestano braniti svoje postupke, stoga im obećavamo prijateljsku i čistu sekciju za komentare - bez daljeg uznemiravanja".
To bi trebalo biti pravilo, a ne iznimka. Da, ovo je mala web stranica koju moderiraju strastveni ljudi čiji je cilj pomaganje drugima. Mogli biste tvrditi da su stranice platforme, a ne mreže podrške: da se nevjerojatno moderiranje koje demonstrira CreepyPM-a jednostavno se ne može platiti, da su ljudi nedovoljno kvalificirani...
Ako je tako, ne razumijem zašto to znači držati vrata otvorenima, a ne zaključanima. Ako si ne možete priuštiti izbacivača, ne skidajte vrata sa šarki.
Komentari kao dar, a ne pravo
Mnogi se ljudi često osjećaju omalovaženo kada se njihova mišljenja uklone. Ipak, čini se da su ljudi koji se žale zbog uklanjanja komentara onaj tip ljudi za koje uopće ne želite da komentiraju.
Budući da sekcije za komentare postoje, ljudi vjeruju da je to besplatna sapunica na kojoj se svim mišljenjima - čak i groznima - daje glas i prostor (siguran sam da će se neki našaliti na temu "komentari su ovdje slobodni"). Web stranice se samo trebaju pridržavati (uglavnom) vlastitih pravila: mogu postaviti parametre koje god žele. Vi, kao čitatelj, ne možete.
Čini se da je to užasno privilegirana perspektiva: vaše mišljenje je tako vrijedno da će web stranica pasti i srušiti se ako ga ne objavi. Ovo nije samo visoko mišljenje o vama samima, već također negira svih 99.999999% interneta koji doista dopušta slobodno izražavanje bizarnih i netrpeljivih pogleda. (Kad bi web stranica stvarno trebala vaše mišljenje da preživi, pretpostavljam da bi vam platili da pišete).
Čini se da web stranice često oklijevaju oko zabrane ili isključivanja komentara, moraju svojim čitateljima skrušeno objasniti zašto to čine (kada isključe komentare na često vrlo osjetljive članke).
Za mene je to pogrešan pristup: komentari ne bi trebali biti pravilo, nego bi trebali biti pažljivo kontroliran dar čitateljima na bazi "od članka do članka". To znači da bi čitatelji trebali biti zahvalni što im je dopušteno komentirati izravno na web stranici - a ne da se osjećaju povrijeđenima kada to nije tamo.
Mnogi ljudi, uključujući mene, neće čitati komentare ako nisu moderirani - često ne čitaju cijelu web stranicu, čak ni članke. Kao što primjećuje Adam Felder iz Atlantica: "Čini se da nemoderirani komentari imaju malen, ali stvarno štetan učinak na percepciju čitatelja o stranicama na kojima se pojavljuju".
Doista, kao što primjećuje Dorian Rolston iz časopisa Columbia Journalism Review, komentari daju percepciju člancima (iako znam da mnogi osporavaju studije na kojima se to temelji); što znači da autori mogu naporno raditi na istraživanju, jasnoći i dalje biti prepušteni na milost i nemilost komentatorima koji zamagljuju percepciju. Ovo ne pomaže nikome osim najgorim prijestupnicima.
Vrijeme i trud za moderiranje
Ipak, moramo znati da je za moderiranje potrebno vrijeme i trud. Kao što kaže Derek Mead, glavni urednik Vice's Motherboarda: "U praksi je potrebno mnogo vremena da se održi korak s komentarima, a definiranje linije između lošeg i dobrog posta je teško; zahtijeva puno vremena i frustracije već i samo suočavanje s najgorima".
Stoga, čak i kada se moderiranje dogodi, kao što smo primijetili s Meadom i bivšim Mail Online moderatorom, grozni komentari će i dalje postojati. (Bivši moderator Mail Onlinea podsjetio me da kad pomislimo da su komentari koje vidimo grozni, razmislimo o onima koje su moderatori uklonili).
Internet po definiciji mijenja krajolik medijskog angažmana. Neposredne vijesti mogu se odmah vrednovati; komentatori koji su bolje kvalificirani od autora mogu pokazati ostatku svijeta - na istoj platformi - zašto on nije u pravu. Ideja pisama uredniku mogla bi biti dobar način za borbu protiv beskrajne plime objavljivanja mišljenja, ali to zahtijeva vrijeme koje urednici možda nemaju.
Osim toga, uz 24-satne vijesti; najnovije priče koje se pojavljuju s vizualnim i audiozapisima s društvenih medija; mobitelske kamere okrenute prema svijetu koje bilježe njegovo postojanje u zamuckujućim trenucima i drhtavim snimkama - ostaje nam gomila podataka za tumačenje, snimanje, izvješćivanje i analizu.
Ove podatke koje prikupljaju novinari i autori baca se vukovima, svojoj publici, koji ih proždiru i/ili pljuju. Uz trenutne odgovore na komentare, ti isti autori moraju upravljati konzumacijom svoje publike - dok također pokušavaju upravljati podacima koji se konzumiraju na prvom mjestu.
Web stranice bez komentara cvjetaju
Ovo je teško, ali je moguće. Ponovno promišljanje o tome što znači dopustiti publici da sudjeluje. Tvrdnje da ćete "izgubiti" publiku ako im ne date platformu uvijek se iznova pokazuju pogrešnim: mnogi, poput mene, vole web stranice bez komentara. Neke čak cvjetaju, kao što Felder primjećuje:
"The National Journal promijenio je svoju politiku komentara, odlučivši eliminirati komentare na većinu priča kako bi zaustavio poplavu zlostavljanja koja su se pojavila na stranici. Unatoč svim prijetnjama bojkotom i usporedbama s Hitlerom, čini se da je stranica sada bolja.
Ako ništa drugo, angažman korisnika se povećao otkad se promijenila politika komentara. Pregledi stranica po posjetu porasli su za više od 10%. Pregledi stranica po jedinstvenom posjetitelju porasli su za 14%. Povratni posjeti porasli su za više od 20%. Posjeti samo jedne stranice su se smanjili, dok su se posjeti dvije ili više stranica povećali za gotovo 20%".
PopSci je isključio svoje komentare. Pacific Standard također. Objema stranicama ide dobro. Čini se da nitko ne želi ulaziti u komentare koji su zatrovani gorčinom. Možda se čini da su komentari puni publike, ali često se radi o onim ljudima koji ih i truju.
Potpunim uklanjanjem komentara ne samo da možete dobiti više publike u smislu broja, već i više volje da se vrate jer znaju da je to sigurnije mjesto.
Možda postoje stranice koje su propale zato što su uklonile komentare, ali ne znam ni za jednu. (I bilo bi potrebno dokazati da se to dogodilo samo zbog uklanjanja komentara, a ne zbog od lošeg upravljanja, uređivanja i sličnog).
Način na koji vlasnici web stranica i komentatori gledaju na komentare kao na neku vrstu prava, treba se promijeniti. U najboljem slučaju, treba ih jako moderirati i isključivati bez isprike, promatrati ih kao darove; u najgorem slučaju potpuno ukloniti. Nitko neće isključiti baš svaku otvorenu platformu za blogove i internetski forum gdje komentatori mogu slobodno izraziti svoje mišljenje.
Došlo je vrijeme da se borimo protiv prava dajući prednost sigurnosti, solidarnosti i kvaliteti (kao što to čine mjesta poput CreepyPM-a) u odnosu na takozvanu "slobodu govora", koja koristi samo najglasnijima i obično najpodlijima.
Ili potpuno ugasite komentare.